Roman o Romeu i Juliji iz Makedonije

Novi roman “Neverstvo” makedonskog pisca Dejana Trajkoskog tematizuje jednu od uvijek aktuelnih tema savremene književnosti a to je dezintegracija identiteta u susretu sa Drugim svijetom, koji neminovno dovodi do razaranja onih suštinskih svojstava jednog ljudskog bića: ljubavi, vjernosti, ideala, slobode, ljudske individualnosti. Junak ovog romana je mladić Sone, zaljubljen u djevojku Menu, nesposoban da ostane vjeran sopstvenim snovima, zato strada u provaliji Istorije i nepovratno gubi sebe. Roman "Neverstvo" je nedavno objavila zrenjaninska Agora.

Dejan Trajkoski (1977, Prilep) jedan je od najznačajnijih savremenih proznih makedonskih pisaca, autor romana "Istina, ljubav" i "Neverstvo". Trajkoski je idejni autor i direktor Internacionalnog književnog festivala „PRO-ZA Balkan” i vlasnik i urednik izdavačke kuće „Prozart media”. Član je Internacionalne federacije filmskih kritičara FIPRESCI, Društva makedonskih pisaca i makedonskog PEN centra.

Kako je nastajao roman "Neverstvo"?

- Kontemplirajući ljubav. Naročito međusobne odnose, stvari koje često ne želimo reći jedni drugima. Stvari koje ne želimo da kažemo ni sebi.

Na koji način ste u romanu "Neverstvo“ obradili temu pečalbarstva, poznatog motiva u makedonskoj književnosti?

- Pečalbarstvo u ovom slučaju je sporedni karakter. Most kroz koji glavni junaci treba da prođu da bi došli tamo gdje bi trebalo ili ne bi trebalo da dođu. Bez obzira da li će vidjeti svjetlost ili tamu. Pečalbarstvo u "Neverstvu" je svjetiljka koja noću sjaji da bi nas zaštitila od straha, a zapravo ne uspijeva jer strah ne uzrokuje tama, već nepoznato u nama.

U "Neverstvu“ pišete o dezintegraciji identiteta. Šta taj proces predstavlja za vašeg junaka?

- Identitet Soneta je neka vrsta Anaksimandarovog apejrona. On se zasniva na suprotnostima. Gdje se bore vruće i hladno. A gdje vrućina uvijek pobjeđuje samo zato sto se lakše podnosi. Ta dezintegracija identiteta kod glavnog lika Soneta dolazi odmah nakon prve prepreke. Spotakne se na najmanji šljunak. Pitanje je - da li, kada se spotaknemo o taj najmanji kamenčić, to otvoreno priznajemo bar sebi, ako ne drugima?

Zašto je pitanje identiteta danas toliko značajno u savremenom svijetu?

- Pitanje identiteta je odavno veoma važno. Samo u različitim postavkama. Ali danas, na Balkanu, moramo da riješimo još važnije pitanje - da li ćemo sagledati pitanje identiteta kao strukturalisti, poststrukturalisti... ili Balkanci?

Radnja romana "Neverstvo“ se odvija početkom druge decenije 20. vijeka, a završava nestankom kraljevine SHS. Zašto baš taj period?

- Možda zvuči čudno, ali, prije svega, zbog lingvističkih razloga. Junak je mogao da ode, umjesto u Ameriku, na primjer, iz provincije u Skoplje, ili u Beograd, ili u Zagreb, i to, možda, devedesetih godina; i opet ista priča bi bila uhvaćena, više ili manje. Ali izazov u ovom romanu je za mene bio, prije svega, umetanje poezije u prozu i upotreba folklora u jeziku. A one godine u Makedoniji su najbolje za to. Onda su sve ostale kockice došle na svoje mjesto.

Zbog tih lingvističkih razloga, mislio sam da i knjiga neće biti prevodljiva na strane jezike. Ali, eto, dokazalo se suprotno, pa već je objavljena u Srbiji, Albaniji, Jermeniji, u SAD će biti u maju, a nakon toga u Bugarskoj i u još nekoliko zemalja. Ovdje moram da pohvalim i prevodioca Uroša Pajića koji je na prevodu za srpsko izdanje radio kao da odgaja svoje dijete, i izdavača Nenada Šaponju, koji je više nego profesionalno odradio sav proces do objavljivanja i nakon objavljivanja knjige.

Da li bi ljubav Soneta i Mene bila moguća i u današnjim danima, zapravo, kako bi izgledala?

- Svaka ljubav je moguća u skoro sva doba istorije. Ustvari, Mena i Sone su Romeo i Julija, ali sa Balkana. Slobodno može da se kaže da je to roman o Romeu i Juliji iz Makedonije. Pa tada, u tom slučaju za mjesto romantične priče, mjesto Romea koji se penje na balkon po Juliju, imate Makedoniju i veoma drugačiji balkon - balkanski. Dakle, nadam se, neobičan i zanimljiv.

Sonetova ljubav prema Meni sažeta je u rečenici "Zar je čovjek stvorenje nesposobno za ljubav“? Kakav je vaš odgovor na ovo pitanje?

- Odlično pitanje! Sone se tu pita da li je čovjek nesposoban za savršenu ljubav. Vječnu. A filozof mu daje mnogo odgovora i još više pitanja.

Jedan od desetina je ovaj, svojevrsna parafraza poznate Heraklitove misli da čovjek ne može dva puta da kroči u istu rijeku: „Da, mora da vjerujem u ljubav jer prvo sam je imao, što znači da ona postoji; ali ne vjerujem u njenu postojanost, jer ona je ne posjeduje; a pošto nju nema, onda ni ljubavi nema. Barem za mene...“.

A drugi odgovor je ovaj, jedno moje viđenje Platonovog mita o Titanima: „Zapisano je da su u neko drugo vrijeme, još prije prvih riječi, kada je ljubav hodala zemljom, a plač još nije bio rođen, muškarac i žena bili jedno tijelo. Dovoljni su bili jedno drugom, živeći u vječnom poljupcu.

Onda, pošto su bili dvoje u jednom, postali su tako silni da se moćni bogovi uplašiše; njihovo ih je božanstveno zajedništvo zastrašivalo i oni im razdvojiše tijela na dvoje. Jadne polutke odmah zaboraviše na hranu, na vodu, na san; jer ništa drugo im nije bilo važno, samo potraga za izgubljenom cjelinom, uvijek i svuda; i ako ne bi našli svoju savršenu polovinu, svoju cjelovitost ako ne bi nanjušili, umirali bi sa suzom u očima kojoj biješe dato ime plač. Od tada, od tih drevnih vremena, ljubavnici traže savršenu polovinu, i kada bi je našli, spojili bi se u jedno. Onda ih, pak, neki drugi bogovi iznova razdvajaju.“

I tako dalje, i tako dalje...

O kakvom nevjerstvu je riječ u vašem romanu „Neverstvo“?

- Ovo je, iznad svega, roman u nevjeri prema sebi. Kada Sone krene na put, kada prvi put poželi drugu, on, prije svega, vara sebe, svoju želju da bude sa Menom do kraja života. A filozof mu daje jedan od mogućih odgovora, opet heraklitovski:

“…jer to više nije isti neko što je bio prije jedne ili dvije godine, kao što je govorio Heraklit. Tako i ti, ne možeš da ostaneš dosljedan željama i ljubavi, jer ona je bila u jednom drugom vremenu kada si ti bio drugačiji. Sada, u ovom vremenu, ti nijesi taj, već si ovaj, i uvijek će tako biti.“

Ali, prije svega ja želim da to djelo vidim kao roman o ljubavi a ne o nevjerstvu. A tu Mena ima glavnu ulogu. A o Meni možete više doznati kroz ovaj njen monolog:

“Ja sam tu za tebe. Uvijek. Tu sam bila i kada nam je vrijeme što je proticalo bilo kratko i kada nam ljeto najednom pomrači zima. Tu ću biti i čekaću te, popeću se na jesenji list, i sa grudvom snijega u srcu, i sa proljećnim suzama što naviru,

i sa očima izgorelim od plača. Ali to nije važno. Ja sam svakako srećna, u svakom slučaju. I kada sam na smrt nesrećna, ja sam srećnija od bilo koga što poznajem, samo zbog činjenice što sam u ovom kratkom životu, koji bi na umoru ostavio i vola od čovjeka, a ja nijesam vo od čovjeka, srela tebe. Nikad se nijesam zavaravala da će sve biti isto. Osjećala sam to još izdaleka, kada sam htjela da ti pomilujem prvu bradu, a ona mi izgledala daleko od mene koliko i sunce, ali sam to spoznala savršeno nakon tvog povratka, kada sam prvi put vidjela tvoju sjenku. Ti si za mene učinio nešto što niko nije na kugli zemaljskoj, zbog tebe sam ja jedinstvena žena na svijetu, i moram da ti uzvratim. Znam da sam i ja od tebe načinila posebnog čovjeka, ali meni je zvijezda dala više da dijelim nego li da uzimam od drugih.”

Vaš prvi roman bio je „Istina, ljubav“ Kako biste ga ukratko predstavili? I ovdje je riječ o ljubavi?

- Da. Baš kao u „Nevjerstvu“, istraživao sam pitanja o ljubavi. Ali u romanu „Istina, ljubav (Rašomonijada)“ suočavaju se sa različitim istinama koje oblikuju kolaps jednog života. Kao što se može vidjeti, koncept „Rašomona“ korišten je u strukturi ovog rada.

Idejni ste autor i direktor internacionalnog književnog festivala PRO-ZA. Možete li nam pojasniti, o kakvoj ideji je riječ?

- Festival pokazuje da, kako kažu naši gosti, u ovim “malim prostorima“ postoje pisci koji su ravni velikim imenima iz "razvijenog svijeta". Kroz nagradu "Prozart" želimo da pomognemo tim imenima da dobiju još jednu odgovarajuću valorizaciju, a kroz „Skopje fellowship program“ umrežavamo izdavače iz inostranstva sa piscima sa Balkana. Do sada su naši laureati bili pisci kao Vladislav Bajac, Daša Drndić, Vida Ognjenović, Miljenko Jergović, Georgi Gospodinov, Svetislav Basara... To dovoljno kazuje koliko je velikih imena prošlo kroz festival. Zbog “PRO-ZA Balkan” je u Skoplje po prvi put u istoriji došao literarni skaut. Neki ljudi iz spisateljskog okruženja do tada nijesu znali da tako nešto uopšte postoji. Zbog festivala nekoliko pisaca već imaju prevod na strani jezik a neki imaju svjetski poznate književne agente. I sve to sa malim budžetom. Da je finansijska realnost bila drugačija, „Skopje fellowship program“ bi bio velika platforma za promociju književnosti Balkana. Da bi bila drugačija kako što, vjerovatno, neće biti ni za mnogo godina od sada.

Kako izgleda savremena makedonska kniževnost? Koje teme su dominantne?

- Moj prijatelj, slovenački pisac Andrej Blatnik, voli da kaže da makedonska savremena književnost spada među nekoliko najinteresantnijih u Evropi! U novije vrijeme, sa novim talasom mladih pisaca, dominiraju savremene teme.

Čemu je danas prosječni građanin Makedonije okrenutiji: slovenstvu ili helenizmu, bivšem jugoslovenstvu ili antičkoj makedonskoj prošlosti?

- Sve što ste spomenuli. Građani Makedonije sada su podijeljeni skoro kao nikada u istoriji. Čini se da niko izvana u istoriji ove zemlje nije uspio da nas podijeli kao što je to uspjelo političarima tokom svih ovih godina nakon raspada Jugoslavije.

“Svaka čast, drugarice i drugovi Makedonci!”

Da li danas u Makedoniji ima jugonostalgije?

- Da. Iako jugonostalgija sve više blijedi, ostaje činjenica da smo u vrijeme Jugoslavije imali naprednu avangardnu kulturu i kulturne proizvode koji nijesu izblijedjeli.

Interesantno je i kako nas ta jugonostalgija, nas Makedonce, spaja sa ostalim bivšim republikama. Nema ko nas ne voli iz bivše Juge. Sa nekima se gledamo kao sa braćom. Dijelimo slični temperament, poimanje kulture, istoriju, specifičnu ljubav prema životu.

Evo, to se pokazalo i ovih dana, nakon pobjede makedonskog dokumentarnog filma “Honeyland” na filmskom festivalu u Sandensu - pisac Miljenko Jergović se oglasio na društvenim mrežama, pa čestitao sa sljedećim riječima: “Svaka čast, drugarice i drugovi Makedonci!”. Kako kaže pjesma: “Ima neka tajna veza”. I dobro je što je tako. Taj je isti Jergović na prvom izdanju festivala “PRO-ZA Balkan” rekao da je koncept festivala potreban jer su nas podijelili, a kako dijelimo toliko mnogo zajedničkog, dobro je da se ponovo zbližavamo. A kako prvo nego preko kulture!

( Vujica Ognjenović )