Prsten oko Durmitora

Ko god je imao priliku da bar jednom posjeti Durmitor složiće se da je to prelijepa planina. Ono što je izdvaja od drugih i daje joj prednost su 18 jezera, 18 gorskih očiju, koja se nalaze na prostoru ove planine. Planinari su oduševljeni činjenicom da na ovoj planini ima čak 48 vrhova visine iznad 2000 metara. No, nisu svi orni za šetnju i planinarenje. Neko ne može, neko je lijen. To nije razlog da se ne uživa u čarima Durmitora.

Pošto se radi o prstenu, odakle god da pođeš, vratićeš se na početno mjesto. Najpraktičnije je da se ova tura prođe dok si na Žabljaku. Potpuno je sve jedno da li ćeš prvo krenuti prema Štuocu ili Sedlu. Prsten je prsten.

No, pošto ja krećem iz Podgorice, meni je selo Trsa početak ove ture. Idući prema Trsi, prolazim pored nekih zanimljivih mjesta koja se mogu uključiti u ovu turu. Preko Nikšića i novom zaobilaznicom, stižemo do raskrsnice između Žabljaka i Plužina. Produžavamo prema Plužinama. Put je mjestimično presvučen novim asfaltom, a mjestimično se pretrpite. Pivski manastir je mjesto koje je šteta obići ovako u prolazu i na brzinu. On treba da se ostavi pa da se posjeti uz obilazak etno i eko sela Izlazak i Brezna.

Prolazeći kroz Goransko, gdje se nalazi, nekad fabrika za ponos, Fabrika elektroda Piva, a sad njeni zapušteni i napušteni objekti, ugledasmo tablu na kojoj piše Kula Lazara Sočice. Skrenusmo desno sa glavnog puta da vidimo kako izgleda. No, put je bio loš i račvao se, a tabli više nije bilo. Očekivali smo neku kulu koju možemo vidjeti izdaleka, a onda sam ja pomislila da je to, u stvari, kuća. I bila sam u pravu. Kula (kuća) Lazara Sočice se nalazi na malom uzvišenju, na prelijepom mjestu. Na žalost, bez ikakvog obilježja i info table, zatvorena. Bar je neko pokosio travu.

Ne ulazeći u Plužine, produžavamo prema Žabljaku. Put nas vodi kroz tunele koji su pravi primjer divlje ljepote koju nudimo. Potreban je sav mogući oprez i maksimalna pažnja. I što niža skala na brzinomjeru. Nailazimo na vidikovac koji nas tjera da se zaustavimo. I dobro smo uradili, jer je pogled na Pivsko jezero i Plužine zbilja lijep.

Kad prođemo sve tunele, koji su zbilja egzotični, ali i stresni (bar meni), nailazi mirni dio puta, kroz šumu, koji je pomalo monoton. Valjda da se napravi ravnoteža. Sve do sela Trsa, nema nikakvih zanimljivosti. Prije ulaska u selo, skreće se lijevo prema Nedajnu. Selo Nedajno je simpatično seoce, sa kućama razbacanim po brežuljcima.

Pored puta, sa lijeve strane, nailazimo na vidikovac koji gleda na kanjon Sušice. Moj fotoaparat je nemoćan da ljepše dočara ovaj kanjon, nezasluženo zapostavljen i široj javnosti nedovoljno poznat.

Nasuprot Nedajnu, preko kanjona Sušice, smjestilo se čuveno selo Mala Crna Gora. Čuveno je ono po mnogim stvarima, ali je sigurno najpoznatije po tome što svi mediji, negdje početkom maja, jave radosnu vijest da je probijen put do sela Mala Crna Gora i tako se stavlja tačka na tu zimu u durmitorskom kraju. Mada, poslednjih zima se taj datum pomjera ka početku aprila.

Od sela Nedajna do Male Crne Gore vodi poslednje završena dionica ovog prstena. Od Nedajna se spuštamo do Sušičkog jezera. To je periodično jezero, pa, u zavisnosti od perioda godine kada obilazite prsten, naićićete ili na jezero dubine do 5 metara ili na jednu finu, zelenu livadu.

Odavde se polazi u jednu divnu turu, kanjonom Sušice do vodopada Skakala, i dalje, do Škrčkih jezera. Ali, mi samo bacimo pogled na Sušičko jezero (livadu) i produžavamo dalje. Ovo je najniža tačka na ovom putu. Sad se penjemo dok ne stignemo do platoa. Vožnja ovim dijelom Durmitora je nevjerovatna. Pogled puca na sve strane a mi imamo osjećaj da se vozimo po vrhu planine. Na raskrsnici koja lijevo vodi do Male Crne Gore, a desno za Žabljak, odlučujemo se da krenemo desno. Već smo se puno zadržali, a pred nama ima još dosta puta. Na Štuocu je fantastičan vidikovac koji pruža pogled na kanjon Tare. Pogled je divan, ali se mora doživjeti uživo jer je fotoaparat, zbog položaja sunca, bio beskoristan. Pored klupice na vidikovcu šepurio se ovaj kantarion.

Od Štuoca smo krivudavim putem stigli do restorana “Momčilov grad”. Osim osvježenja, ovaj restoran nudi široki pogled na Žabljak i okolinu. Spustili smo se do Žabljaka i, teška srca, odlučili da se ne zaustavljamo. Iz centra Žabljaka smo se uputili ka Nikšiću. Malo nas je neprijatno iznenadilo proširivanje i popravljanje puta u sred juna, ali, nekako se otkotrljasmo. Produžili smo da “zatvorimo prsten”. Sa glavnog puta smo skrenuli prema Savinom kuku, a odatle produžili ka Sedlu. Čim smo skrenuli sa novog puta, ugledali smo Pošćensko jezero.

Ubrzo potom ugledasmo Suvu lokvu. Ovo kišno proljeće je učinilo da djeluje kao neko jezero, daleko od lokve, pogotovo suve.

Poslednje u ovom nizu je Valovito jezero. Samo za sebe, ne ističe se ni veličinom, ni ljepotom, ali, zajedno sa okolinom, izgleda, pa… kao za razglednicu.

Iz Žabljaka smo krenuli ka prevoju Sedlo odakle kreću mnoge planinarske ture, ali koje je i samo postalo prava atrakcija.

Bilo je kasno popodne i na Sedlu nije bilo uobičajene gužve. Klupe su čekale sjutrašnje goste, a okolne planine su bile zelenije nego što sam ih ja ikad do tad vidjela. A prolazila sam ovuda ne mali broj puta.

Idući prema Dobrom i Todorovom dolu, početnim tačkama za brojne planinarske ture i toponimima dobro poznatim svim planinarima, bili smo prijatno iznenađeni brojem ovaca koje su pasle okolnim proplancima. To je, sigurno, neuporedivo manje, nego prije nekoliko decenija, ali, svakako više, nego poslednjih godina. Lijepo je vidjeti da ova široka, zelena prostranstva nisu pusta.

Turistički radnici Žabljaka (ili NP Durmitor) su bili vrijedni, pa su na određenim, idealnim mjestima, postavili klupe za posmatrače, za one koji ne mogu ( ili neće) da se popnu na Prutaš, ali mogu do mile volje da uživaju u pogledu na njega. I prebroje sve njegove prutove.

Kad se odaljimo od Durmitora, nailazimo na zatalasani predio pun pašnjaka, brežuljaka. Predio koji bih ja, koja nikad nisam bila u Toskani, već je samo gledala na slikama, nazvala naša Toskana. Tu je selo Pišče u kojem se nekad nalazila nadaleko čuvena zadruga “Bajo Pivljanin”.

Ubrzo se ovaj krug zatvara jer stižemo do sela Trsa. U selu se nalazi eko selo i restoran. Nekad je, u ponudi eko sela bilo i jahanje. Ne znam da li je i dalje. Ali, na obližnjoj livadi ugledah dva konja kako mirno pasu.

I tako smo zatvorili prsten. Sad je još samo trebalo da se vratimo do Podgorice. Bio je to dug dan, jer smo mi, osim ove vožnje, 5 sati proveli idući do vodopada Skakala. Bili smo preumorni i prezadovoljni danom provedenim u netaknutoj prirodi.

Drago mi je da se ove moje priče čitaju. Ima i kritika, normalno. Kaže jedan kritičar da mi je loša literarna forma a fotografije još gore. [:)] Moguće. Ja sam amater i kao pisac i kao fotograf. Sve ovo pišem i fotografijom dočaravam da bih približila ljudima ove ljepote kojima smo okruženi. Jer ja, kad planiram negdje da pođem, vrlo rijetko mogu na internetu da nađem tekst sa korisnim informacijama. Fotografija, daleko ljepših od mojih, ima na desetine.

Preuzeto sa: Jasnina putovanja

( Jasna Gajević )