Premijera "Jesenje sonate": Priča o emigrantima iz ovakve stvarnosti

Kao prvu premijeru kojom je otvorio ovogodišnji ciklus svojih novih dramskih naslova, jubilarni Grad teatar odabrao je “Jesenju sonatu“ Ingmara Bergmana, u režiji Jagoša Markovića, koja je napravljena u koprodukciji sa Ateljeom 212 iz Beograda. Kultna psihološka drama jednog od najznačajnijih evropskih i svetskih filmskih i pozorišnih stvaralaca, u inscenaciji poznatog crnogorskog reditelja, ispraćena je ovacijama sa scene „Vještica“ u Bečićima. U likovima Bergmanovih antologijskih junaka publika je višeminutnim aplauzima pozdravila Tanju Bošković (Šarlota), Branku Šelić (Eva), Mladena Andrejevića (Viktor) i Jelenu Petrović (Helena).

Predstava koja je nastala iz potrebe za “duhovnošću, dubinom, tišinom, istinom, katarzom”, kako je Marković izjavio najavljujući premijeru, namijenjena je onima koji su se sklonili, koji su “emigrirali” u svoju stvarnost, nadjačani bukom, i usamljeni na svaki način.

Za Branku Šelić, koja je maestralno odigrala lik Eve, “Jesenja sonata” je različita od svega što je do sada radila.

“Mislim da danas ima mnogo više nesrećnih, nezadovoljnih i anksioznih ljudi nego u vrijeme kada je Bergman snimao svoj film, samo što smo to naučili bolje da sakrijemo. Gradeći Evu krenula sam od toga da joj je duša na neki način izlomljena, ali mi je velika pomoć bila njen 'centar', njeno uporište, a to su njena nada i vjera da se negdje svi mi zajedno spajamo na nekom duhovnom nivou. Eva ima snage da traga za istinom, ne zatrpava svoj život lažima, a mislim da to većina ljudi danas izbjegava, što je negdje i uzrok mnogih naših nesreća, ličnih, intimnih, pa i onih društvenih, koletivnih. Ako pogledate taj tekst Bergmanov, onda vidite sa kakvom ozbiljnom nacijom imate posla, koliko je to sve duboko promišljeno, koliki se značaja daje i čovjeku i nečemu što je duhovno”, ističe Branka Šelić koja je igrala u gotovo svim predstavama Jagoša Markovića, i koju naša publika poznaje kao maestralnu Kate Kapuralicu u istoimenoj predstavi, iz “Dekamerona - dan ranije, “Kokoške”….

Po riječima Tanje Bošković, ulogu Šarlote sanja svaka glumica u karijeri, i ona je za nju bila veličanstveno iskustvo.

“'Jesenja sonata' nam govori o tome da treba da se dozovemo k sebi, sopstvenim životima, emocijama, porodici, ljubavi, bliskosti. Ovo je vijek usamljeništva, vijek u kojem važe pravila 'imam novac, dakle postojim', ili 'lijepo izgledam, dakle postojim', i sva sredstva opravdavaju te ciljeve. Šarlota koju igram nije srećna žena - iza njene glamurozne karijere i uspjeha stoji jedna jako nesrećna, prazna žena, žena koja je bez emocija prema bilo kome i bilo čemu, osim prema svom klaviru, zato što ni sama u životu, još kao dijete, nije dobila ljubav, zagrljaj, toplinu, nežnost”, kaže Tanja Bošković, ističući da je slavi što je u ovoj predstavi mogla da igra sa Brankom Šelić.

“Ona je izuzetna glumica, bila sam srećna da služim tom njenom daru, nisam se, čini mi se toliko ni bavila sobom, toliko sam uživala i dobijala gledajuću u nju, i dijeleći s njom čak i nerazumijevanje. I mlada Jelena Petrović je igrajući Helenu pokazala da je talentovana glumica, I drago mi je što sam igrala s njom”, dodala je Bošković.

Mladen Andrejević, prvak Ateljea 212, sjajno je donio lik Viktora.

“Ja stalno učim od svojih likova, a od Viktora sam naučio da kad je čovjek otvorenog srca, kad vjeruje i kad je skoncentrisan, onda je sve mnogo lakpe. Za mene, 'Jesenja sonata' je jedna priča o potrazi za ljubavlju. Svi mislim da umijemo da volimo, a zapravo, to je posao, to se uči. Ne rodi se svaki čovjek sa tim talentom da umije da da i da pokaže ljubav”, kaže Andrejević, koji je prvi put u karijeri sarađivao sa Jagošem Markovićem.

“Jesenja sonata” izvodi se i večeras na istoj sceni.

Obostarno zadovoljstvo

Premijerom “Jesenje sonate” zadovoljni su i Blažo Radoman, direktor Grad teatra, i glumac Branimir Brstina, direktor Ateljea 212.

Kako su istakli, najvažnija je riječ publike, a ona je ovacijama dala svoj sud. Saradnja dviju kuća, koje obilježavaju jubilej - Grad teatar 30 godina postojanja, a Atelje 212 60, nosi znak jednim ovako izuzetnim djelom, ovakvim rediteljem i glumačkom ekipom.

( Vuk Lajović )