Šta nedostaje? Glava?

Muči me jedno pitanje. Ma da jedno! Živim u Hrvatskoj i komentiram politiku i pravo. Pada kiša i ljudi nisu dobre volje. Psuju vrijeme, kišu i politiku. I ja se pitam što će biti. Mene ne muči pitanje mogu li nas ovi ljudi koji su na vlasti izvući iz polaganog propadanja.

Jasno mi je da nemaju znanja, imaju samo opravdanja. Shvaćam da kupuju vrijeme, ostaju na vlasti slučajno kao što su tamo i došli. Čini mi se ponekad kao da nemaju volje, da se očajnički boje greške (a stalno ih rade), da se boje gubitka ugleda (a više ga nemaju), pa počinjem misliti da su trapavi i kukavice, ljudi bez ideje i ideala, zastrašeni onim što im se odjednom ukazalo kao životna prilika.

I ranije je bilo nesposobnih, neobrazovanih na vlasti. Bili su politički vještiji. Pažnju nisu odvlačili samo na pitanja prošlosti. Mijenjali su Ustav, mijenjali ustroj, mijenjali ploče na zgradama. Obećavali bolju budućnost ako se odričemo da bi pokoljenja živjela bolje. Danas nema te vještine, nema ni promjena.

Možda to nije zato što se ne zna, zato što se ne može, nego što se ne usude. Usude se samo ono što samo njima i bez čekanja donosi osobni dobitak.

Imaju li oni hrabrost vođe? Politika bez hrabrosti je bljutava tehnička disciplina, profesija za ljude savitljive i debele kože, dokolica i zabava za cinike. Pitam se imaju li ovi što nas vode političke hrabrosti? Ne bi me utješilo ni to da mislim da imaju, ali da ne znaju i neće, pa me straši njihovo busanje u prsa i izbjegavanje odluka kad su pred nepoznatim (a kako malo znaju, sve im je nepoznato). Misle da je najbolje čekati, ništa ne pokušati (jer može popasti) i zabavljati ljude mitovima, opsjenama. Osim toga, jedva čekaju Europsko nogometno prvenstvo.

Ako u privredi vrijedi pravilo da uspjevaju hrabri i odlučni (tko riskira taj profitira), ako u natjecanju vrijedi to da sreća pomaže samo hrabrima, zašto u politici uspjevaju poltroni, dodvorice i oklijevala, oni koji nemaju svoje mišljenje već samo povlađuju tuđima, oni koji se ne usude biti ni za, a kamo li protiv, bezlični oportunisti i jednostavne kukavice?

Znači li to da u politici ne trebaju izvorni heroji već vješti oportunisti?

Sasvim suprotno. Bez ideala i hrabrosti politika i nije drugo nego vještina prikrivanja. Onako kao što ekonomija nije marketing već i tehnologija i proizvodnja, ideja, snaga i znanje, tako i politika ne može bez ideala, snage karaktera i hrabrosti.

Politička hrabrost je staviti ideal ispred koristi, načelo ispred trenutnog dobitka. Politička hrabrost je zauzeti stav prema načelima koje netko ima, i u tome prednost daje svom tumačenju a ne onim što od njega traži puk, narod, stranka ili grupa kojoj pripada, i to bez obzira na konzekvence. Hrabrost je ponašati se tako kod teških odluka.

Sinje kukavice u politici vole se skrivati iza drugih i ne izlagati svoj stav. Kažu: ”neka institucije rade svoj posaso”, svoj stav ću reći kad sud presudi, ”ja sam legalista” - i slične fraze iza kojih se zaklanjaju kad se boje vlastitog mišljenja.

Kažu da su institucije i pravila važnija od pojedinca. Političke stranke, glavne institucije političkog okupljanja i orijentacije, hijerarhijske su organizacije, podvrgnute militarističkoj hijerarhiji i oligarhizaciji. Biti u njima je komotno i bez izazova, a cijena slijepa poslušnost. Zato nema promjena, novih ideja i prijedloga reformi.

Koliko petljanja, fraza i obmana i oklijevanja vidimo oko sebe. Karamarko jeodbio optužbe i tvrdio da će odluka povjerenstva objasniti da nije u sukobu interesa. Branio se neozbiljnim argumentima: ”ne miješa on svoju funkciju i privatni život”, dakle on ne zna da mu žena radi studije za MOL. Ne razgovara o poslovima sa svojim prijateljem, ali i ne objašnjava od kada su prijatelji direktori INA-e i da li je primao prijateljsku pomoć za svoje kampanje.

Tvrdio (on i njegovi) da se ne radi o sukobu interesa, a zakon kaže da je to situacija kada se ”osnovano može smatrati da privatni interes dužnosnika utječe na njegovu nepristranost u obavljanju javne dužnosti ili privatni interes dužnosnika može utjecati na njegovu nepristranost u obavljanju javne dužnosti”.

I sumnja je dovoljna da postoji! Dojam! A ona se onda otklanja pravovremenom a ne naknadnom prijavom, jer ništa ne znači to da je sam prijavio naknadno kada je sve izašlo na vidjelo. Da li je priložio dokaze o svojim (ženinim) lobističkim putovanjima, pokazao njene analitičke radove o medijima. Umjesto da preda dokumente i objasni odnose mi slušamo fraze i zastrašivanja (”samo budala može tvrditi tako nešto”?!).

Zakon tvrdi drukčije. Zakon govori o povezanim osobama za čije poslove dužnosnik odgovara, jer njihovi prihodi i imovina su zajednički. Reći da se ne odričeš žene ili prijatelja je plemenito, no dužnost i zakonska obaveza je da to razrješiš (članak 2). Ne samo dužnost već i odgovornost. Jer što ako je prijatelj zapravo ortak, a prijateljstvo kratko koliko i posao.

Nema tu jasnih odgovora ni hrabrih poteza. Hrabrost nije reći, s pozicije vlasti, da je zloban onaj tko traži objašnjenje, da je neupućen ili neznalica. Tko nema hrabrosti povući se radi ozbiljne optužbe taj vjeruje da se ljude uvijek može prevariti, raspravu prebaciti na partizane i špijune, kosti i grobove… Taj nije drugo nego grubi bahati silnik.

Zašto ne uče od Kreše Beljaka koji zaslužuje poštovanje, i oprost, zbog svojih mladenačkih grijeha, koje je jasno priznao, ali još više jer je bez dlake na jeziku, i bez kalkulacije kako će to odjeknuti u njegovoj inače konzervativnoj stranci, jasno kaže koja je pozadina ”hod marša za život” (neupućeni bi pomislili da se traži ukidanje smrtne kazne, opet članak 2., jer je to glavni sadržaj članka Konvencije o ljudskim pravima)?

I tu je neraskidiva veza neznanja, kukavičluka, oklijevanja i odsustva svake sposobnosti vođe. U engleskom to izvrsno pokriva izraz leadership koji znači davanje primjera osobnim stavom i preuzimanjem odgovornosti. Nemamo lidera. Imamo mnogo lažnih vođa.

Još pada kiša. Još su na vlasti neznalice i kukavice. Ja sam u krivu. Mislio sam da ovima na vlasti nedostaje nesebičnost i poštenje, da je problem u organu smještenom u glavi. No, u krivu sam, nedostaje i nešto drugo, organ kojeg doslovno ima svaki muškarac, a u prenesenom smislu i mnogo žena. Nemaju testise. Prevedite po svom nahođenju jer me je sram prostačiti. Ne priliči mi pisati ovako jasno, ali nemam izbora: naša politička klasa, čast izuzecima, nema muda za promjene i odgovornost.

(autograf.hr)

( Josip Kregar )