Život sveden na konzerve i truli paradajz
U „Riversajdu“ živi 30 porodica Egipćana i Roma sa Kosova, sa skoro 400 članova
Maloljetni B. I. egipatske nacionalnosti samo je jedan od većeg broja djece i mladih u izbjegličkom kampu ”Riversajd” u Beranama, koji ne pohađa školu.
Kao i ostalima, i njemu je sužena mogućnost izbora i, sve su prilike, ostaće nepismen.
Sudbinu sve te djece, od kojih su neki prešli prag zrelosti, odredio je rat na Kosovu.
U izbjegličkom kampu „Riversajd“ živi trideset porodica Egipćana i Roma sa Kosova, sa skoro četiristo članova, što znači da je samo djece i mladih koji su ostali nepismeni deset odsto.
Egipćani i Romi u Berane su stigli sa ratnim vihorom na Kosovu 1999. godine. Pitanje smještaja pratilo ih je od početka kao zla sudbina, sve dok sredstvima EU za njih nije napravljeno novo naselje nedaleko od bivše fabrike „Polimka“, koje je zbog blizine rijeke nazvano „Riversajd“ (obala rijeke).
“Kada smo stigli sa Kosova imao je šest godina. Tamo nije stigao da pođe u školu, a ovdje je trabalo da prođe nekoliko godina da nauči jezik. U međuvremenu je prestarao za redovno školovanje”, objašnjava njegov otac.
Dok dva mlađa brata sa tašnama na leđima, trčkaraju okolo i znaju za školsku igru i dječije radosti, on mora da radi. Rano ujutru sjeda na svoj specijalni bicikl, sa improvizovanim korpama naprijed i pozadi, i kreće u „lov“ na limenke.
„U porodici radimo samo ja i otac. Otac kopa kanale i krati drva, ja uglavnom skupljam konzerve od sokova i piva. Tako hranimo čitavu porodicu“, priča sedamnaestogodišnji egipćanski mladić.
On kaže kako je planirao da do kasnog popodneva obiđe sve kafane i deponije u gradu. Ako bude imao sreće da ga ne preduhitri neko drugi od romske djece kojima je to takođe izvor zarade, do kraja dana zaradiće pet-šest eura.
„To je mnogo konzervi. Nekoliko džakova. Neki ljudi sa kamionima onda dođu i daju nam 30 centi za kilogram“, kaže B. I.
On je pametno dijete i savim je svjestan da ih nakupci iskorišćavaju, jer će aluminijske limenke preprodati mnogo skuplje, ali tu ne može ništa da promijeni.
B. I. ljeti radi na zelenoj pijaci i uzima kao nadoknadu ostatke protrulog voća i povrća.
„I da mogu, je ne bih imao vremena za školu“, kaže on.
Njihov komšija, takođe priznaje da ima sina koji je sada već punoljetan, a nije završio osnovnu školu. Priča je slična. Rat, prekinuto školovanje na Kosovu i zakašnjela integracija u zemlji u kojoj su našli utočište.
„Već nekoliko godina ne dobijamo nikakvu pomoć. Kako da šaljemo djecu golu i bosu u školu“, pričaju roditelji egipćanskih momaka.
Odrasli Egipćani i Romi nemaju odgovor na pitanje šta će biti sa djecom i mladima iz „Riversajda“ koji su ostali nepismeni i da li su konzerve i truli paradajz njihov jedini izbor i životna šansa.
„I to je pošteno. Fala bogu do sada niko iz ovog naselja nije izlazio na ulicu da prosi i nije išao da krade. A Bog dao, rodan smo neki narod. Čini se stižu bebe na tri mjeseca“, kaže kroz težak smijeh Bajram Šalja, starješina male egipatske nacionalne zajednice u Beranama.
Prema njegovim riječima, i oni koji su u Beranama završili srednje škole namaju nikavog posla, ali su makar pismeni.
„Šta će biti sa ovih skoro četrdeset koji su nepismeni, ne znam. Oni su u najgoroj situaciji. Eto, to nam je donio rat“, kaže Šalja.
Oni su odavno prestali da vjeruju kako postoji način da ponovo odu u svoje domove na Kosovu. Dobar dio ovdje se integrisao, samo što „integracija“ za izbjegle Egipćane i Rome u Crnoj Gori obično znači rijedak a težak posao za dnevnicu od desetak eura ili preturanje po smetlištima u potrazi za limenkama od aluminijuma.
Fatmir Saiti ima 22 godine, nepismen je i skuplja otpad
Fatmir Saiti je punoljetan i nepismen. Ima dvadeset dvije godine. Ni njegova dva mlađa brata ne idu u školu.
„U porodici nas je desetoro. Otac, majka i ja radimo. I mi skupljamo stari aluminijum i prodajemo nakupcima da bi se prehranili. Preko toga ne ostaje ništa“, priča Fatmir.
U školu ne ide petnaestogodišnji S. M. Nepismen je kao i njegov mlađi brat. Njih izdržava otac koji je imao sreće da povremeno radi u gradskom komunalnom preduzeću.
”Možda ću i ja kad porastem da radim kao moj otac. Ne znam šta drugo mogu”, kaže S. M. Školu u Crnoj Gori nikada nije pohađala ni šesnaestogodišnja A. H.
Da piše ne zna ni A. A, star petnaest godina, kao i mnogi drugi.
( Tufik Softić )