Intelektualci - služiti, ćutati ili se angažovati

Od kritike do apologije

Ako se stvarnost sintetizuje u jednoj riječi, onda je to riječ - kriza. Jedan ozbiljan filozof je u bivšoj Jugoslaviji pokušao da dijalektički osmisli krizu kao novu šansu. Tako je upamćena njegova rečenica:

“Naša kriza nije mala, dakle naše šanse su velike”.

Nije se radilo o igri riječi, već ozbiljnom ukazivanju na šanse oslobođene energije u vremenu krize.

Od antike do današnjih dana krize su bile poziv intelektualcima da doprinesu osvješćivanju zajednice i rješavanju složenih problema društva. Izazov krize je postajao i ispit savjesti intelektualca.

Platon je govorio da najmudriji i najsposobniji treba da upravljaju državom, jer jedino oni mogu da povedu zajednicu prema idealima opšteg dobra. Istina, klasičnom helenskom idealu je pripadao i spoj ljepote i dobrote (kalokagatia) čime se kompletira model vrlina, i to ne samo elite. Ukratko, lijepa i idealistička interpretacija.

Vremenom je uloga intelektualca u javnom životu više shvaćana kao imperativ kritičke misli koja je uslov prvo za razumijevanje, zatim rješavanje protivrječnosti zemlje i epohe u kojoj se živi.

Tako su ogroman značaj za objašnjenja suštine jednog društva imali mnogi intelektualci, od Aleksa Tokvila, tumača američkog društva i demokratije, preko Karla Marksa, žestokog naučnog kritičara kapitalizma, anticipatora radničkih pokreta i komunisitčkih revolucija, pa sve do Emila Zole branitelja Drajfusa, francuskog kapetana jevrejskog porijekla tokom montirane afere, kombinacije nacionalističke malignosti i propagande.

Sinonim angažovanog intelektualca u XX vijeku je bez sumnje bio Žan Pol Sartr. Njegov bazični stav široko prihvaćen od drugih angažovanih intelektualaca je glasio: “Il ne s’agit pas de choisir son époque mais de se choisir en elle“. (“Ne radi se o tome kako izabrati svoju epohu, radi se o našim izborima u njoj”). Sartr, intelektualni vulkan, s pravom smatran “totalnim intelektualacem” u isti mah filozof, romanopisac, dramaturg, teoretičar književnosti… se, recimo, 1968. manje nalazio na univerzitetu Sorbona, epicentru studentskog pokreta, a mnogo više u fabrici Reno, među radnicima. Govorio je i da treba “probuditi narod u narodu!”

Zbog široke upotrebe riječi intelektualac, a najšira je izgleda tamo gdje najmanje ima intelektualnog života - valja, makar u najkraćem, podsjetiti na izvorno značenje termina intelektualac. I što zapravo znači kritička misao?

Nesporna, potvrđena stručnost u nekoj oblasti jeste intelektualni element koji još nekog ne kvalifikuje kao intelektualca. Naime, termin intelektualac ne podrazumijeva samo obrazovanu osobu, već ličnost sa nezavisnim mišljenjem.

U ozbiljnim sredinama nema nejasnoća oko suštine kritičke misli. Kritika je objektivna ocjena koja apriorno ne mora imati negativno značenje. Drugim riječima, kritička misao je kompetentan sud o nečemu, i on može biti pozitivan ili negativan, pa i neutralnan. Cilj je istina kao pretpostavka usmjeravanje društva ka progresu i opštem interesu. U kriznim vremenima glas istine je uslov za toliko nužan preokret, za preusmjeravanje kretanja, za početak - izlazak iz tunela. Zato pored stručnosti, nezavisnosti, doprinosa opštem dobru, humanijem i pravednijem svijetu, termin intelektualac sadrži i - etičku dimneziju.

Upravo, ova etička komponenta diskvalifikuje osobe određenih znanja i kritičkog odnosa koje zastupaju retrogradne ideje nerijetko pripadajući raznim grupama, pa i onim nacionalističke faune. I huškanje naroda na narod (onaj drugi) ima svoje “intelektualce”, makar bili karikaturalni. Kada je takvih bilo nešto više nastala je ona rečenica, ispovijest: “Kada čujem riječ intelektualac odmah se uhvatim za pištolj”.

Tipologija ponašanja u uslovima krize ukazuje na tzv. apologetsku inteligenciju potkupljenu sinakurama vlasti kada zajedno postaju odgovorni za duboke poremećaje društva i uopšte za vođenje zemlje u bezdan.

Ista tema u crnogorskim prilikama

Povodom duboke krize u Crnoj Gori i uloge intelektualaca u njoj treba poći od sljedeće konstatacije. Političkoj, ekonomskoj, moralnoj, nacionalnoj krizi treba odmah dodati krizu intelektualaca. Od teškoća definisanja do bizarnosti njihove javne uloge.

Nažalost, postoji ne mali broj pseudo intelektualca formalnih kvalifikacija koji dominantno funkcionišu na ugovornoj osnovi i pogođenoj cijeni, ne krijući status posluge strukturama vlasti.

I to na dva načina. Javnim angažovanjem, po pravilu agitatorsko-agresivnim, kojim se zastupaju i brane sve odluke vlasti uz vremenski i sadržajno planirani hvalospjev o vrhovnom vođi i njegovim “mudrim i državničkim rješenjima”.

Druga “stručna” posluga je nešto manje javno eksponirana, a dolazi iz tehničke, ekonomske i pravne strukture. Oni, naime, formalnom stučnošću u svojstvu eksperata vještače, podržavaju i potpisuju projekte kumujući tako budućim državnim štetama, uz najčešće korupcionaški tok projekta.

Među onima koji su se opredijelili za ćutanja postoje tri grupe. Jedna ćuti zbog povlašćenog statusa “zaslužnih” stvaralaca, recimo u kulturi, uz stečene materijalne apanaže. Sam ovaj status ima objektivno nepravedne, pa i koruptivne u svakom slučaju klanovske elemente, makar se formalno zasnivao na propisima.

Druga grupa “intelektualaca”, ne izlazi u javnost jer nema što da kaže. Posljedica inflacije formalno stečenih akademskih kvalifikacija je, nažalost, donijela i format prosječnosti čak ispodprosječnosti koja se krije u zidovima fakulteta. Svako izlaženje u javnost ili učestvovanje u javnom dijalogu je klizav teren i rizik šireg ofiranja određenog dometa.

Zanimljivo je da se neučestvovanje u javnom životu, makar iz oblasti svoje struke, ili izbjegavanje oglašavanja u medijima, recimo pisanjem kolumne, pravda navodnom odbranom visoke nauke!

Pisanje kolumni nije ispod časti književniku, nobelovcu Ljosi u madridskom Paisu, do skora Umbertu Eku u rimskom Espresu ili takođe nobelovcima Polu Krugmanu, Jozefu Štiglicu, Noamu Čomskom u Njujork tajmsu, Gardijanu, Špiglu…

Treći, koji bi imali što da kažu, ćute zbog - pretpostavljam - stvorene društvene klime u kojoj postoji i određen zagađenost javne riječi i uopšte javnog dijaloga. Kontaminacija javnog života, vulgarno etiketiranje kritičara vlasti Mila Đukanovića, tretiranje kritičkog stava kao anticrnogorskog (ranije antisrpskog u periodu drugog nacionalno-državnog stanja istog lidera), dakle čitav taj sistem uperen protiv izgrađivanja demokratske svijesti - jeste brižljivo osmišljavan i finansiran. Nije slučajno da je za najprljavije medijske poslove s ciljem zagađivanja javne scene Đukanović angažovao specijalizovane osobe i medije iz regiona.

Mislim da je greška, čak neka vrsta produženog košmara, misliti da je neučestvovanje u javnom životu pravi odgovor na “nemoral politike”. To je nesvjesna pomoć projektu vulgarizovanja politike. Inercija potiskivanja i prećutkivanja dubokih poremećaja društva koji zemlju čine nepravednom, umornom i zapuštenom - ide na ruku snagama statusa kvo.

Izvjesno, neće biti nadpolitičke države. Politika će nastaviti da postoji. Ona potencijalno ozbiljna, osmišljenja, javno kontrolisana koja vodi opštem dobru ili ona manipulatorska, nekontrolisana koja dominantno vodi interesima pojedinca i grupa oko njega.

Politika i krize ostaju ispit znanja i savjesti učenog čovjeka.

Rječnik i oko njega - sumorno stanje duhovnosti ovdje

Nisam čitao rječnik crnogorskog jezika. Među mnogim bizarnim stvarima povodom Rječnika ostaje činjenica da on nije ni dostupan niti povučen. Još bizarnije je da je Rječnik, zapravo njegov početak, postao događaj visokog rizika. Sada je u fazi, valjda, vrhunac borbe po onoj - ko će koga. Još jedna ilustracija sumornog jezičkog, duhovnog, društvenog trenutka ove zemlje. Još jedna ilustracija koliko smo daleko od zajedničkog kulturno-duhovnog imenitelja.

Ni ovaj najnoviji haos nije slučajan. Institucionalni intelektualci, pa i dio lingvista, umjesto ozbiljnog javnog i zrelog doprinosa lingvističkim rješenjima, opredijelili su se da slijede “intelektualno-lingvističku” evoluciju Đukanovića i njegove partije, u njihovom laganom prelazu sa jednog maternjeg jezika na drugi maternji jezik. Umjesto ozbiljne organizacije, ozbiljnog kulturnog podsticaja, dvor se obično opredijeli da, na bazi posljednjeg zaokreta partijske linije, osnuje i finansira nove institucije, oprobanom formulom vladanja. Dakle - formiraj, finansiraj, podijeli, pa vladaj. Dvije akademije nauka u Crnoj Gori, pa i da se nisu javno svađale, ostaće neslavna potvrda jednog poremećenog vremena i stanja intelektualnog života ove zemlje.

Još ozbiljnije posljedice kreću iz škola gdje su improvizovana rješenja o opredjeljenju učenika za jedan od četiri nacionalno imenovana jezika dovela do odvajanja djece po nacionalnoj osnovi već u najnižim razredima. I to u vrijeme uspona vjersko nacionalnih dioba i aspiracija, loše prikrivenih političkim koalicijama.

I kultura, da, i lingvistika, predmet su državne brige, osmišljenog uticaja na bazi šire vrijednosne vizije zemlje, a ne svjesnog ili nesvjesnog podsticanja haosa. I danas impresionira širina lingvističkog poduhvata koji je turski predsjednik Ataturk pokrenuo 1923. Veliki poduhvat velikog državnika - koji je označio prelazak turskog jezika sa arapskog na latinično pismo - bio je svjesna težna i još jedno osvajanje modernosti.

( Miodrag Lekić )