Kako u Evropskoj uniji živjeti sa 165 eura?

Kako u Evropskoj uniji živeti sa 165 eura? Tolika je prosječna penzija u Bugarskoj. Bugarske penzionerke se uprkos siromaštvu ne daju obeshrabriti. Skromnost, sport, zimnica, ...i nije strašno.

"Ma, baš nas briga! S pjesmom i smijehom idemo kroz život, jer želimo dugo da živimo!" Dvanaest penzionerki pjeva ove stihove i pritom dižu noge - na takozvanoj "Fiskulturi za bake" u Domu kulture u bugarskom Asenovgradu. Svakog dana se ovdje 90 minuta šire ruke, istežu noge, jačaju leđni mišići. "Sport održava zdravlje. I što je još važnije, pritom zaboravimo na brige zbog nemaštine", kaže instruktorka Marija Ivanova.

Gipka penzionerka je prije dva dana napunila 80 godina. Za proslavu svog rođendana je mjesecima štedjela. "Valjušci od mesa, torta, vino, rakija: za sve sam se sama pobrinula", kaže ona ponosno. Za to je otišlo pola penzije. "Ali, nema veze, jednom se živi", kaže ona brzo kao da želi da prikrije koliko je to teško bilo ostvariti.

S druge strane "normalnog" života

Marija ima 110 eura penzije nakon što je 35 godina radila u tekstilnoj industriji. Zbog dvije operacije raka uz to ova udovica još dobija 35 eura kao invalidski dodatak. To je ukupno 145 eura. Zapravo u Bugarskoj je "za normalan život" potrebno dvostruko više, pišeu jednom izvještaju Udruženja nezavisnih sindikata Bugarske (KNSB).

Ali, većina bugarskih penzionera o tome može samo da sanja. 60 odsto njih dobija manje od 150 eura mjesečno i živi ispod granice siromaštva - kao i Marija. Četvrtina penzionera dobija samo minimalnu penziju od 80 eura, što je najniža minimalna penzija u Evropskoj uniji. I s obzirom na prosječnu penziju od 165 eura Bugarska je na dnu EU. U susjednoj Rumuniji to je ipak 198 eura, u Poljskoj 469 eura, u krizom uzdrmanoj Grčkoj 663 eura.

Mlijeko je luksuz

Kako se s tako malo novca živi u Bugarskoj u kojoj su neki prehrambeni proizvodi skuplji nego u Njemačkoj? "Mi smo svjetski prvaci u odricanju", kaže Marija. Poslije vježbe ona kod kuće pripremi jeftin ručak - najčešće pasulj, sočivo ili krompir. Riba ili meso rijetko su na jelovniku. I mlijeko retko pije, jer litar košta najmanje jedan euro. "Čula sam da je mlijeko u Nemačkoj upola jeftinije, je li to tačno?", pita ona.

Ali Marija ne želi da razgovara samo o novcu pa iz fijoke vadi svežanj medalja. Četiri zlatne i tri srebrne medalje osvojila je posljednjih godina na takmičenjima seniora. "U trci na sto metara na plaži sam nepobjediva", kaže ova 80-godišnjakinja. "Sport me usrećuje. Ne želim da, kao mnogi penzioneri, od jutra do mraka kukam o teškoj svakodnevici u našoj zemlji." I zato traži samo "pozitivne prijateljice", kao što je Stanka Atanasova koja takođe spada među najbolje sportistkinje među seniorkama u Asenovgradu. "Stanka je bogata", kaže Marija na putu prema svojoj prijateljici.

Pomoć unucima

Ova 66-godišnja "bogatašica" je 30 godina radila kao medicinska sestra i ima 160 eura mjesečno. Ali, ona povremeno obilazi bolesnike po kućama kao samostalna njegovateljica i tako zarađuje još oko 100 eura mjesečno. Zajedno sa suprugovom penzijom - to je 460 eura, što odgovara prosječnoj bugarskoj plati. A tu su još i dvije sobe u potkrovlju koje iznajmljuju mladima, priča ova penzionerki uz kafu i kolače.

Stanka i njezin muž izgradili su kuću još za vrijeme komunističke diktature u Bugarskoj. Danas je to za njih spas. Prema podacima Eurostata, 84 posto Bugara živi u vlastita četiri zida. U Njemačkoj stan ili kuću ima samo polovina stanovništva.

Stanka većinu svojih primanja daje drugima - ćerikama i unucima. Ona smatra da se po tome razlikuje od zapadnih Evropljana. Bivša medicinska sestra se godinama brinula o svojim unucima, iz dana u dan. Danas za njih svakodnevno kuva i plaća im privatne časove iz engleskog i muzičku školu. "U Bugarskoj mladi ljudi imaju malo šansi, zato im treba pomoći. Inače će kao i mnogi drugi pobjeći u inostranstvo."

Treća u društvu aktivnih baka je 70-godišnja Neli Argirova. Ona je na sastanak sa Marijom i Stankom došla s flašom soka od breskve koji je sama napravila. "Imamo voćnjak i povrtnjak", priča ona. A na balkonu gaji pradajz.

Štede za mrtvački sanduk

I Neli je radila kao medicinska sestra, ali ima samo 80 eura penzije - upola manje nego Stanka. Nekoliko godina nakon što je Neli otišla u penziju, one su znatno povećane. Ali, ne za njeno godište. "Nisam imala sreće kao Stanka", kaže ona bez imalo gorčine.

"Ipak imamo krov nad glavom, ali radije ne pitajte kad smo kuću zadnji put renovirali ili nabavili novi namještaj", kaže Neli. Za mašinu za veš Neli je štedjela više godina. Njen namještaj je izrađen još u bugarskim socijalističkim fabrikama. Za novu odjeću ili ulaznice za bioskop ili pozorište penzija nije dovoljna. "Tri eura za ulaznicu nemam", kaže ona i ovaj put ne može sakriti svoju tugu.

Neli i Marija pričaju da su i one prije više godina posljednji put kupile neku odjeću: lijepe, crne kostime. U njima bi mogle biti i sahranjene, kažu one. "Zapravo mi treba novi šporet sa rernom, ali onda bi djeci nedostajao novac za moj mrtvački sanduk - to im ne mogu učiniti", kaže Neli i donosi iz kuhinje flašu domaće rakije.

"Dosta je priče o nestašici novca i sahranama", kaže ona i nazdravlja s prijateljicama. "Mi nismo siromašne jer naše duše su bogate", tješe se međusobno ove tri penzionerke. "I sve smo još uvijek uspješne sportistkinje, zar ne?" "Živjele!"

( Deutsche Welle )