Kad je plagijat javna tajna

“Kada sunce kulture padne nisko na horizont, tada i kepeci bacaju velike sjenke.”

Uviđajući osiromašenje kulture, ovu briljantnu misao izrekao je austrijski pisac Karl Kraus. Danas, 90 godina kasnije, misao ovog velikana dobila je više nego ikada na aktuelnosti, i, tako, prisilila i Erika Hobsbauma, jednog od najznačajnijih istoričara druge polovine XX vijeka, da ovoj problematici posveti jedan dio u svojoj testamentarnoj knjizi Kraj kulture.

Sjenke onih koji su glasni, iako u suštini nemaju ništa da nam saopšte, zasipaju nas preko medija skandalima plagijata.

Ministar odbrane Njemačke Karl Teodor podnio je ostavku 2011. godine kad se obijelodanilo da je njegov doktorat plagijat. Doktorske titule zbog istog problema oduzete su i mađarskom predsjedniku ali i bivšoj predsjednici Evropskog parlamenta, Silvani Koh Merin. U susjednoj Srbiji afere sa plagijatima otišle su toliko daleko da su prisilile i Srpsku akademiju nauka i umetnosti (SANU) da preispita prepisane doktorske disertacije. Na dugačkom spisku plagiranih doktorata našli su se gradonačelnik Beograda Siniša Mali i predsjednik opštine Novi Beograd Aleksandar Šapić, kao i diplôme Nikolićevog savjetnika za privredu Predraga Mikića. Sumnjiva je diploma i master zvanje šefa države Tomislava Nikolića kao i doktorat ministra policije Nebojše Stefanovića.

Disciplina plagijat otišla je tako daleko da je u Njemačkoj 2007. godine otvoren i prvi muzej plagijata - Museum Plagiarius…

Riječ plagijat nastala je od latinske riječi plagere što znači “oteti”, a u akademskom rječniku plagijat znači prisvojiti tuđu intelektualnu ili umjetničku svojinu bilo u cjelosti ili u jednom dijelu. Dakle, plagijat je anti-etički čin gdje se tuđe autorstvo prikazuje kao vlastito, i koje služi na čast plagijatoru sve dok se - plagijat ne otkrije!

U razvijenim zemljama kazne za plagijat su krivične prirode: autor može tužiti plagijatora na osnovu povrede moralnih prava autora (kojim se ne štiti samo autorsko djelo u cjelosti već i njegovi originalni djelovi).

Pred sudom se, tako, trenutno vode mnogi procesi za plagijate i traže se milionske odštete. Umjetnička, likovna scena, nije ostala imuna na ovu epidemiju plagijata. Između ostalih, pomenimo dva procesa zbog plagijata protiv danas najskupljeg živog umjetnika Džefa Kunsa, dok su dva njegova rada zbog istih razloga bila povučena sa retrospektivne izložbe u pariskom Boburu. Filozof Žan Bodrijar, u svom kultnom tekstu “Zavjera umjetnosti”, plagijat u likovnoj umjetnosti okarakterisao je kao : “Mediokritetsku reciklažu (…)”.

Laka kultura, via internet, omogućila je da se plagira masovno i lako. Disciplina plagijat nije mimoišla ni Crnu Goru. Plagijati via internet omogućili su nagrade i na godišnjim izložbama ULUCG-a i na Cetinjskom salonu. Tim povodom, flagrantni primjer plagijata u Crnoj Gori pojavio se na prestižnoj nacionalnoj izložbi na kojoj se dodjeljuje nagrada Petar Lubarda.

Naime, posljednjih nekoliko godina, jedan crnogorski umjetnik izlaže skulpture od presovane i obrezane novinske hartije (kompresovane sa lijeva i desna ili odozgo drvenim držačima, pločicama i gredicama). Sve bi bilo u redu da se ove skulpture u materijalu, spojevima, metodi, eksperimentu, načinu izlaganja i preklapanja a ponekad gotovo ni u čemu ne razlikuju od skulptura poznatog beogradskog i jugoslovenskog skulptora, Tomislava Kauzlarića, preminulog ne tako davne 1992. godine. Skulpture-objekti pomenutog crnogorskog umjetnika su ponekad fragmenti preuzeti od Kauzlarićevih radova i modifikovani u dimenziji.

Umjetnik o kome je riječ nije bio bez saznanja za preveliku sličnost sa Kauzlarićem, za to znaju i crnogorski umjetnici koji su završili studije u Beogradu i koji bez izuzetka poznaju Kauzlarićevu skulpturu. Dotični umjetnik, dakle, nije bio lišen saznanja da se njegov rad tretira kao plagijat…

Intrigantno je da likovna kritika, koja po svojoj prirodi posla prati izložbe i razvojni put umjetnika, nijednom nije konstatovala evidentnu činjenicu o preklapanju ova dva autora. Kao profesionalci kritičari znaju ko je Kauzlarić kao i njegov opus. Pored brojnih studija o ovom skulptru na raspolaganju im je i nezaobilazna knjiga Ješe Denegrija o umjetnosti u periodu pedesetih i šezdesetih godina. Uvazeni profesor Denegri u dijelu knjige pod nazivom “Skulpture i obijekti Tomislava Kauzlarića” piše o radovima izvedenim u novinskom papiru ovog renomiranog umjetnika. Ako to crnogorska kritika nije znala onda je to vrlo zabrinjavajuće i samim tim, stavlja u pitanje njen profesionalizam! Ili je, možda, u pitanju pozicija društvene prohodnosti koja je obezbijeđena visokom funkcijom pomenutog umjetnika i koja, sama po sebi, može da spriječi kritiku da iznese objektivni sud o plagiranom djelu i tako je ‘natjera’ da ostane nijema?

Međutim, ono što nije konstatovala kritika povodom brojnih plagijata u opusu pomenutog autora, konstatovali su studenti. Studenti Cetinjske i Trebinjske likovne akademije razmjenjivali su i upoređivali fotose putem telefona više plagijata i autentičnih autora čiji su radovi uzurpirani od strane pomenutog umjetnika. Na ‘umreženim’ studentskim telefonima našao se i spomenik za konkurs otetim u Štrbcima sa šakama u vazduhu kao ‘kopija vjerna originalu’ njemačke grupe Mwangi Hutter.

Ne samo studenti već i članovi nevladinih organizacija kao i turisti ukazuju brojnim fotografijama sa svojih putovanja na sličnost spomenika Učitelju u Danilovgradu sa jednom prostornom skulpturom u Briselu! Skulptura učitelju u Danilovgradu duguje očinstvo internacionalnoj zvijezdi, francuskom vajaru Venet Bernaru.

Rad sa kojim je pomenuti umjetnik konkurisao za prestiznu nagradu Petar Lubarda pravni specijalisti za autorska prava takvu vrstu plagijata nazivaju mozaičnim plagijatom tj. preuzimanjem segmenata iz više tuđih djela i uprkos formiranju jedne cjeline plagirani segmenti ostaju prepoznatljivi. Dovoljno je baciti pogled na rad Vedrana Juričića Autorska prava i plagijati metode za utvrdjivanje plagiranja (Filozofski fakultet, Zagreb) i da se ove kompilacije pomenutog umjetnika jasno proglase neoriginalnim, tj. plagiranim radom.

Osnovu mozaičnog plagijata izloženog na salonu Petar Lubarda čini i dalje akumulacija obrezanih i kompresovanih papira poput Kauzlarića. No umjetnik o kome je riječ u svoj rad pored Kauzlarića uvodi i On Kavarru, slavnog japanskog konceptualnog umjetnika, kome su opsesija kao i pomenutom umjetniku knjige, police sa knjigama, slova, brojevi i statistika. U registar umjetnika kojima se umjetnik “posluzio” u svom radu ulazi, pored ostalih, i Roman Opalka.

Rad o kome je ovdje riječ je rad Nenada Šoškića, univerzitetskog profesora i direktora Centra savremene umijetnosti.

U toku prve, od dvije sjednice, na kojima se odlučivalo o dobitniku državne nagrade Petar Lubarda, kao član komisije imao sam priliku da vidim da dva od pet članova komisije provode gotovo cjelokupno svoje vrijeme stojeći pored rada Šoškića, istina impozantnog po dimenziji, i objašnjavaju prisutnima pomenuti rad. Smatrajući da takav protekcionistički odnos prema jednom umjetniku stavlja ostale kandidate u neravnopravan položaj i videći da se radi o plagijatu predočio sam članu komisije da, kao prvo, narušava princip da svi kandidati moraju imati jednak tretman i da, kao drugo, rad koji protežira za ovo prestižno zvanje jeste samo plagijat koji uzurpira mjesto umjetnika koji imaju originalni pristup svome radu na ovoj izlozbi.

U toku druge sjednice predočio sam vizuelnu dokumentaciju kao dokaz koje je sve autore Šoškić plagirao. Predočio sam i izvode iz knjige profesora Denegrija gdje uvaženi profesor pise o Kauzlariću i navodi: “Možda najoriginalniji period svoga stvaralaštva je faza istraživanja u novinskom papiru koje pripada sedamdesetim godinama. Slika sa jedne strane poprima telesnost skulpture dok skulptura poprima površinsku obojenost slike.” Ovaj opis kao da je bio upućen radovima koje je crnogorski umjetnik izlagao predhodnih godina i rada sa kojim je konkurisao za nagradu Petar Lubarda. Odgovor člana komisije na moje argumente je bio sljedeći: “I drugi umjetnici to rade! ”

Odgovor da i drugi umjetnici plagiraju legitimiše plagijat pomenutog autora i, istovremeno, stavlja u primarnu djelatnost likovnog kritičara direktnu odbranu falsifikata čime se umanjuje vrijednost originalnih crnogorskih umjetika.

Činjenicu da je takav stav prema plagijatu neodgovoran, da se nagrada daje za originalno djelo i za prepoznatljivi stil potkrijepio sam nedavo objavljenim tekstom o etici u Vijestima gdje autor (naučnik iz Instituta za društvene nauke u Beogradu) podsjeća da smo obavezni držati se moralnog kodeksa. I pored upozorenja da se radi o plagijatu dva pomenuta člana dali su svoje glasove Šoškiću dajući na taj način plagijatu legitimnost originala. Pravila glasanja su takva da je, nekim slučajem, još jedan član komisije dodijelio glas pomenutom autoru plagijat bi bio nagrađen prestižnom nacionalnom nagradom! Vratimo se na početak. Kako se došlo u situaciju da se plagijat pozove na ovako prestižni salon!? Ako dio žirija glasa za plagirano djelo, bez obzira na svoja saznanje i deontologiju, on otvara mogućnost da se falsifikat nagradi. Kao primjer odgovornosti u odnosu na profesiju jednom dijelu naše likovne kritike mogla bi poslužiti nedavno objavljena knjiga pod nazivom “Afera plagijat, otvoreni dosije” hrvatskog kritičara Ante Vrankovića...

Savremena tehnologija ponudila nam je elektronske istraživače zahvaljujući kojima se sa lakoćom otkriva porijeklo plagijata u okviru društvenih nauka i literature. Na žalost, sa likovnom umjetnošću stvari tako ne stoje. Čekajući likovne pretraživače koji će otkrivati plagijate i u likovnoj umjetnosti držimo se za to vrijeme savjesti i preciznog pravilnika.

Nagradu Petar Lubarda ponovo dodjeljivati za životno djelo

Do sada nisam javno reagovao na slučajeve plagijata autora koji su godinama izlagani, koji su nagrađivani na izložbama ULUCG pa i na Cetinjskom salonu, ali pružiti plagijatu mogućnost da za nacionalnu nagradu ravnopravno konkuriše sa radovima koji odišu originalnošću prisilila su me da se javno oglasim po ovom pitanju i dam nekoliko prijedloga u vezi nagrade Petar Lubarda.

U tom smislu, a u cilju održavanja renomiranog nivoa nacionalne nagrade Petar Lubarda, dopuštam sebi da predložim ministru kulture gospodinu Goranoviću da Ministarstvo kulture poboljša pravilnik za dodjelu ove nagrade za 2018. godinu. Naime, pravilnik bi trebalo da precizira da se nagrada daje isključivo za originalni rad, što se u sadašnjem pravilniku podrazumijevalo, i da se unese tačka kojom se uspostavlja mehanizam koji će omogućiti da se nagrađenom autoru oduzme nagrada ukoliko se ispostavi da je nagrađeni rad plagijat, uz obavezu povraćaja svih dobiti koje proizilaze iz nagrade. S obzirom da je riječ o nacionalnoj nagradi, predlažem takođe da se u pravilnik unese tačka koja će obavezati komisiju da vodi računa o dugogodišnjoj stilskoj prepoznatljivosti umjetnika, a ne prepoznatljivosti koja je proizašla iz relativno kratkog vremenskog perioda od tri posljednje godine profesionalne aktivnosti. Ovakav pristup diferencirao bi originalne autore od plagijatora, a komisiju i kritiku bi obavezao na etički odnos i zaštitio njihovo profesionalno djelovanje posebno od uticaja i moći funkcije koju autor trenutno obavlja i koja se može koristiti da bi se izvršio uticaj na dio komisije u cilju dobijanja ovako visokog nacionalnog priznanja.

Crnogorska likovna scena obiluje umjetnicima sa dubokim personalitetom i pred čijim radovima oko posmatrača se ne zamara tažeći ime autora ispod rada. Imena poput Voja Stanića, Uroša Toskovića, Nikole Gvozdenovića, Dimitrija Popovića, Muja Jovićevića, Smaja Karaila, Rajka Todorovića, Dragana Karadžića, Anke Burić, Nikole Vujoševića, Ilije Šoškića, Milije Pavićevića, Boba Slovinića, Srđana Vukčevića, Ilije Burića itd, kao i generacija mlađih umjetnika koji su stilski prepoznatljivi već od prve izložbe, služe na čast crnogorskoj likovnoj umjetnosti svojim personalnim likovnim izrazom. Tim povodom koristim priliku da predložim da se razmisli o eventualnom povratku na princip dodjeljivanja nagrade Petar Lubarda za životno djelo. U tom slučaju konkurencija među gore pomenutim autorima osigurala bi kvalitet i standard dostojan ove prestižne nagrade i otklonila mogućnost greške kao i uticaj lake internet kulture. Slavni pisac Umberto Eko u intervjuu koji je dao francuskom nedeljniku Le Point nekoliko mjeseci prije smrti, kulturu masovnih plagijata via internet nazvao je “zaravnavanjem sadašnjosti” aludirajući na plagijate koje pokušavaju da se stave rame uz rame s originalima.

( Zlatko Glamočak )