Veče Vojislava Pejovića: Svako od nas ima priču o sebi

Trg pjesnika, ovogodišnjeg jubilarnog 30. festivala Grad teatar, koji je otovrio poznati izraelski pisac David Grosman, nastavljen je preksinoć gostovanjem crnogorskog pisca i vrsnog naučnika, neurobioga, Titogrđanina sa adresom u Sjedinjenim Američkim Državama, Vojislava-Baćka Pejovića.

U razgovoru sa pjesnikinjom Jelenom Nelević-Martinović, osim što je predstavio književni rad, romane “Život i smrt Milana Junaka” i “Američki sfumato”, Pejović je govorio i o prelomnim 90-im, koje su njegovoj i generaciji 70-ih i 80- ih godina bile životna prekrtnica, o ljubavi, nauci...

“U branši kojom se bavim dogma je da je mnogo lakše naučiti pisca nauci, nego naučnika da piše. Nauka je meni došla kao trening, vježbanje profesije... Dugo vremena sam se mučio sa tom dvojnošću, kako podijeliti pažnju, podijeliti vrijeme, ljubav prema jednom, prema drugom. Bilo je dosta razbacane laboratorijske opreme u ime frustracija što ne mogu više da se bavim umjetnošću, ali na kraju je dobro ispalo da to što sam postao naučnik mi je pomoglo u pisanju. Organizacija materijala, ispostavilo se je dosta važna“, kazao je Pejović.

Prema njegovim riječima, svaka umjetnost - ples, slikarstvo, muzika, je čin komunikacije.

“Kada pišem, razmišljam najapstraktnije moguće o tom nekom čitaocu, čitateljki. Prvo, pokušavam da ne oduzmem mnogo vremena, jer vrijeme je esecijalno. Dan je kratak, zato su moje knjige tanke. Želimo da rasporedimo dan na osnovne stvari, a umjetnost, ma kako mi to voljeli drugačije nije osnovna, mada može biti, u idelnom slučaju, ko ima sreće da je ona osnovna”, naveo je on.

Govoreći o putu između dva romana, Pejović je kazao da mu je prva knjiga bila jedna vrsta autopsihoterapije.

“Morao sam početak tih 90-ih da izbacim iz sebe na neki način. Ko god je rođen, barem krajem 80- ih ima sjećanje o tome. I to je tačka, gdje najveći broj nas dijeli život na prije i poslije. Zato mi je bilo jako važno da u toj knjizi, koliko se može reći u umjetnosti, što objektivniji. Zato je ona nafilovana činjenicama iz 'Vijesti', napravio sam cijelu jednu tabelu, šta se dešavalo u zemlji, šta u svijetu. Mjesec po mjesec, datum po datum. I onda sam tog junaka, koji se tako i preziva ubacivao u razne situacije, i vodio kroz radnju. U drugom romanu, 'Američkom sfumatu', kao što znate sfumato je renesansna tehnike, u kojoj predmet izgleda kao da nema obris, kao Mona Liza, ideja je bila drugačija. To je knjiga o sjećanima, potpuno reminiscentna knjiga u kojoj protagonist sklapa kockice o svom životu. Taj proces je, po definiciji, lišen oštrine i književni postupak je takav ima mnogo motiva koji se ponavaljaju, kao u dvorani sa ogledalima, ali su ona zamagljena“, rekao je Pejović.

Iako nijesu autobiografske knige, Pejović navodi da oba protagonista imaju sličnosti sa njim.

“Jedan je pokušaj da budem objektivan, a drugi je pokušaj da prikažem taj razmaz. Način na koji živimo brzina života, sve je to nekako otežava taj proces refleksije, ali životu je potreban narativ. Svako od nas ima priču o sebi. Taj narativ je naravno nesvršen, zato što se uglavnom sastoji od sjećanja, a niko ne pravi dokumentarni film o sopstvenom životu. Čak i kada to ne bi bilo savršeno objektivno. Tako sam probao da taj razmaz prikažem”, naveo je Pejović.

Govoreći o odlasku iz Crne Gore tokom 90-ih , on navodi da je uvijek maštao da živi negdje drugdje, još kao dijete.

“Odlazak u mojoj glavi se odvijao pod drugim uslovima. U mom slučaju je bila ekonomska migracija. I taj period, bio je traumatičan, period, ne samo političke i društvene degradacije, nego i velikog moralnog sunovrata, koji je teško ikoga mogao da ostavi netaknutim. Naravno, nisam baš računao, ali život je takav, da ću tu svoju, dječiju fantaziju putovanja, morati da začinim takvim nečim”, kazao je Pejović, navodeći da smo svi mi smo podložni pritisku da preživimo, a onda da se u životu, kako se to lijepo kaže “snađemo”.

Vojislav Pejović (Titograd, 1972) je neurobiolog koji se bavi komunikacijom u medicini. Dosad su mu objavljeni roman “Život i smrt Milana Junaka” (2008), prevodi poezije Čarlsa Simića (2010) i “Američki sfumato”, kratki roman u pričama (2015), koji je objavljen i u slovenačkom prevodu (2016). Par priča iz “Sfumata” je takođe izašlo na engleskom. Živi u Evanstonu, Illinois, SAD, sa suprugom i dvoje djece.

( Vuk Lajović )