"I po moju glavu doći će jednom..."

Možda ćete se upitati - zašto pisati samo o jednoj pjesmi, a ne, kako je to manje-više, uobičajeno, i o zbirci u kojoj je? Ili, ne dati panoramski uvid u najnoviji opus ovog autora, odnosno u neku od njegovih knjiga proze, poetizovanih fragmenata, putopisno-arheoloških signatura, biografskih cjelina?

Razlog je u tome što je pjesma “Kosac“ knjige “Luk i lira“ (izdanje autora, 2015.) sama po sebi dovoljan izazov da se sagledaju određene poetičke vrijednosti, a koje, u sličnoj formi, ne susrećemo u ostalim naslovima ovog autora, pisanim posljednjeg desetljeća. Pjesma se ni u kom slučaju ne može povezivati sa mediteranskim ni antičkim motivima, tako sukcesivno i opsesivno prisutnim u Martinovićevom stvaralačkom vidokrugu. A ni sa, često prenaglašenom, izražajnom simbolikom pojedinih temata. No, ostavljajući to sada po strani, jer i nije tema ovog osvrta, okrećemo se svijetu pjesme i njenoj veoma promišljenoj, čvrstoj poetskoj strukturi i zaokruženom misaonom sistemu.

Pjesma “Kosac“ je i po motivaciji i idejnosti i svom misaonom (filozofskom) konstruktu daleko izvan “mediteranske mape“ i njenih problemsko-poetičkih aspekata, tako unisono prisutnih u posljednjim Martinovićevim djelima. Ona ima svoj zaseban i, istovremeno, daleko širi areal koji u nekim svojim elementima asocira na pjesnikovu davnašnju knjiga “Mit o trešnji“, što ga je i promovisala kao pjesnika nove osjećajnosti. U njoj je Martinović snažnim imaginativnim zamasima ocrtavao svekoliki rasap između stvarnog i mitskog svijeta. Pjesma “Kosac“ nudi, ipak, nešto realniji životni registar, i veoma izbrušenu misaonu nit, iskazujući, od prvog do završnog stiha, snažni, konzistentni metaforički sud o čovjekovoj prolaznosti.

Martinović je u ovoj pjesmi, kao rijetko u kojoj drugoj, veoma precizno, smireno i dosljedno slijedio svoju misao, vizionarski je potkrepljujući nabojima sopstvene emocije, spolja također stišano dozirane, ali u svojoj nutrini itekako sonorne i dramatski uskovitlane. Koja je to pjesnikova misao vodilja?

To je saznanje o neminovnosti smrti, što, samo po sebi, nije neka novina. Nje je itekako svjestan i Kosac (odnosno, pisac). Ali ideja koja daje težinu pjesmi ne otkriva se samo u neizbježnosti smrti, već u još jednom, ništa manje značajnom saznanju - da nije svejedno na koji način umrijeti. Obraćajući se raznobojnim cvjetovima u polju, Kosac ih, naprosto, pita: “Ili ćete uvenuti sparušeni/ ili umrijeti uspravno?“ Čitava pjesma, zapravo, predstavlja uvertiru u smrt, u “predsoblje“ u kojem se ona čeka. A u isto vrijeme, traži svaka moguća zadrška, traži igra koja će da zavara, priča koja će da ublaži i odgodi taj tren. Iluzija kakvog-takvog trajanja prisutna je sve do dva završna stiha, u kojima Kosac najavaljuje i neminovnost sopstvenog kraja, rušeći tako svaku nadu u nadmoć pojedinačnih života, i razgolićujući sve prethodne maske o neuništivosti bića. U takvoj atmosferi, šta može da se rađa, sem zebnje i gole nemoći pred dolazak Ništavila (“Ćuti polje, cvjetovi, kosac ćuti / Gleda on njih i oni gledaju njega“)? A njih iznuđuje posljednje presabiranje u još živućoj memoriji i želji da se ta “završna“ linija bar odgodi, kako bi se uzelo još malo daha i kroz njega osjetio ovozemaljski damar života.

Dramski naboj pjesme Martinović ostvaruje kroz vizuru kontrasta - precizno smjenjivanje pojmova punoće i praznine (“Polje je... prepuno cvjetova raznobojnih/ Sjutra neće biti tih boja“); jedna slika potiskuje drugu (Stihove “...Gleda. Divi im se“ zamjenjuju oni o neminovnosti kosidbe: “Dok oštrim kosu, spremam se za kosidbu neminovnu...“).

Prigušena dramatika Martinovićeve pjesme, kao bujajuća zbilja između stvarnih, opipljivih scena pojavnog svijeta (livada, cvjetovi, povjetarac...) do metafizičkih, ponornih dubina, koje na nišanu podjednako drže i livadu i Kosca i pjesnika i čitaoca, prerasta, na kraju, u zaokruženu, integralnu sliku, u konačni splet svih prethodnih okolnosti, u poruku, neminovnu i jedino moguću, iskazanu u dva posljednja stiha: “I po moju glavu doćiće jednom/ Kosac! Kaže, i počinje kosidbu“. Martinović je uspio da tempo poetičke naracije filigranski disciplinovano i filmski do kraja živo i ubjedljivo iskadrira, i tako dosegne visoke formalno-estetske standarde.

Priča o Smrti u ovoj Martinovićevoj pjesmi odvija se u dva interpretativna nivoa: jedan koji prati sudbinu raznobojnog livadskog cvijeća, kao metafore sveukupnosti i raznolikosti ljudskog života, a drugi u samoj najavi Kosca da će smrt doći i po njegovu glavu. U konstelaciji ovakvih odnosa, nameće se pitanje - da li je ovdje Kosac smrtonosac ili spasilac? U stvari, on je i jedno i drugo. Polazeći od primarnog, emotivnog doživljaja polja i cvijeća, riječju, Prirode, s jedne, i pojma kosidbe, s druge strane, on je smrtonosac. Neko ko sasijeca živu materiju i atakuje na biće Prirode, dakle, na njen život.

Ali, s druge strane, imamo mogućnost da biramo uslove pod kojima dočekujemo Smrt (sparušeni ili uspravni), a kakve, u životu, najčešće nemamo, ili ih, kao takve, anuliramo. Pjesnik, zapravo, kroz govor Kosca, poručuje da i u toj završnoj igri sa Životom (odnosno, Smrću, zavisno od smjera tumačenja) čovjek, ipak, ima posljednju riječ i mogućnost da ispolji sopstvenu volju - da tu liniju presjeka živog od neživog, tj. između svog prisustva i odsustva, preusmjeri u kreativni čin, u željenu poziciju za kojom je tragao čitavog života. U poziciju u kojoj će svoje trajanje, iako trošno i smrtno, pečatirati uspravnošću, smislenom punoćom i sviješću o dostojanstvu svog posljednjeg trenutka (kao sažetka svih pređašnjih) koji će, uz bezbroj pojedinačnih i njemu sličnih trenutaka ljudskog roda, na civilizacijskoj magistrali Vremena, ipak, ostaviti neki trag. I tako čovjeka sačuvati od besmisla.

P.S. Daleko od bilo kakve sugestije ili naravoučenija, koje nikada nije bilo popularno iskazivati (a nijesu se, istinski govoreći, ni tražili), pogotovo ne danas, u veoma razuđenoj polifoniji pjesničkih glasova i teorija, najdobronamjernije se usuđujem postaviti samoj sebi (Bog sami zna da li i valjano) pitanje: Šta bi bilo kad bi Miraš Martinović pokušao preispitivati i neka druga inspirativna polja koja su izvan usko i strogo omeđenog toponimsko-istorijskog areala koji dominira njegovim novijim opusom? Da li bi njegova pjesma “Kosac“, koja je dosegla visoki stepen umjetničke transpozicije i misaone punoće, u tom slučaju, ostala sama, ili bi bila samo jedna u nizu njoj sličnih?

KOSAC

Polje je pred njim široko, prepuno cvjetova razno- bojnih: ljubičastih, plavih, crvenih. Dvoumi se, gleda. Divi im se. Sjutra neće biti tih boja. Ni vas koji ste u ovom Času uspravni.

Dok ostrim kosu, spremam se za kosidbu neminovnu, o cvjetovi! Jer došlo je vrijeme. Ne može se odlagati. Ili ćete uvenuti sparušeni ili umrijeti uspravno?

Ćuti polje, cvjetovi, kosac ćuti. Gleda on njih i oni njega gledaju. Dok se njišu na povjetarcu.

I po moju glavu, doći će jednom kosac! - kaže i Počinje kosidbu.

(Mostar, 16.jun 2014.)

( Jovanka Vukanović )