Nova hermeneutika mira

U ljudskoj istoriji mir nije bio toliko zajednička vrijednost i odgovornost kao danas. Ratni sukob na bilo kom dijelu planete, kao nikada ranije, snažno utiče na političku, ekonomsku i bezbjednosnu stabilnost čitavog čovječanstva. Zajednička odgovornost za njegovo očuvanje podrazumijeva i novu hermeneutiku mira. Mir kao trajni poredak a ne kao period između dva rata. Brojni su izazovi na tom putu.

Osnovni izazovi se svakako nalaze u tekućoj transformaciji globalne politike XXI vijeka.

Čitavu problematiku bismo mogli približiti kroz četiri teze, bez pretenzije da je to sve, ali sa velikom vjerovatnoćom da je osnov:

• Prvo, glavna prijetnja miru i društvenom napretku bitno je drugačija u odnosu na XX vijek i ona dominantno dolazi kao rezultat pojave haotičnosti usljed globalnog političkog buđenja.

• Drugo, trajni poredak mira i društvenog napretka moguće je ostvariti samo kroz demokratsku participaciju a ne autoritarnu homogenizaciju.

• Treće, imperijalna dominacija ne može biti garant mira i stabilnosti već samo saradnja širokih razmjera zasnovana na univerzalnim vrijednostima demokratije.

• Četvrto, opšta odgovornost za mir među religijama na temelju dijaloga i novog čitanja svetih knjiga, trebalo bi da bude obaveza svake religije pojedinačno. Prihvatanje ateizma kao duhovno relevantne pozicije. Jačanje sekularne države kao osnovne odrednice modernog građanskog društva.

Dvadeseti vijek je dominantno obilježen utopističkim nastojanjima da se totalitarnim metodama stvore društvene cjeline na temelju fašisoidnih ideologija. Ljudsku cijenu takvih nastojanja najbolje zna Evropa toga doba. Danas, osim sporadičnih izolovanih slučajeva poput Sjeverne Koreje, mala je mogućnost šireg ideološkog fanatizma i na njemu zasnovanog društvenog inženjeringa. Ono što je bilo nezamislivo u prošlom vijeku, danas je uobičajena svakodnevica. Globalna komunikacija u realnom vremenu skoro da je u potpunosti onemogućila monopol nad informacijama. Rješavanje globalne političke i ekonomske krize postalo je pitanje svih i, što je najvažnije, sve više se ne pristaje na manji socijalni status. Usljed svega ovoga glavna odrednica XXI vijeka jeste globalno političko buđenje.

Homogenizacija države na osnovu autoriteta neprikosnovenog lidera, ili homogenizacija zajednice država na osnovu autoriteta jedne države nužno mora biti zamijenjena demokratskom participacijom. Najupečatljivi primjer prve vrste homogenizacije jeste Kuba čija je održivost ograničena, ako ničim drugim a ono biološkim trajanjem neprikosnovenog lidera. Druga vrsta homogenizacije na osnovu autoriteta jedne države, možda se najbolje može vidjeti kroz zalaganje Njemačke vlade za što ujedinjeniju Evropu na čelu sa njom kao vrhovnim autoritetom. Opasnost takvih nastojanja najbolje odražava oštra kritika jednog od vodećih svjetskih filozofa, Jirgena Habermasa, upućena njemačkoj vladi: „Bojim se da je njemačka vlada, uključujući i socijaldemokratske frakcije, u jednoj noći prokockala sav politički kapital koji je bolja Njemačka akumulirala u posljednjih pola vijeka“. Zatim je dodao da se Njemačka tokom pregovora, upućivanjem prijetnji Grčkoj da će je isključiti iz evrozone, „besramno razotkrila kao glavni vaspitač Evrope i prvi put otvoreno zagovarala hegemoniju Njemačke u Evropi“. I jedna i druga vrsta autoritarne homogenizacije na duži rok nema perspektivu i ne može biti zamjena demokratskoj participaciji. Naprotiv, nužno vodi u proces dezintegracije.

Kvalitetan odgovor na globalnu političku, ekonomsku i bezbjednosnu krizu ne može pojedinačno dati Njemačka, Francuska, Velika Britanija, Turska, Kina, Rusija ili Amerika. On mora biti plod najšire saradnje zasnovane na univerzalnim principima demokratije. Ni jedna geopolitička strategija utemeljena na imperijalnim aspiracijama ne može biti garant globalnom miru i društvenom napretku. Politička i ekonomska međuzavisnost kao glavna odlika savremenog svijeta XXI vijeka jasno determiniše potrebu najšire saradnje u davanju odgovora na postojeće i potencijalne krize. Imperativ takve potrebe najbolje se ogleda u najnovijim prijetnjama svjetskom miru, pa i opstanku čovječanstva. Efikasan odgovor na narastajući terorizam i borba protiv najveće terorističke organizacije ISIL kao planetarne prijetnje po mir i bezbjednost nije moguć kao partikularan ma od koga on dolazio.

U razmišljanju o novoj hermeneutici mira nije moguće zaobići riječi rimokatoličkog sveštenika, teologa i profesora ekumenske teologije Hansa Kinga:“Mir nije moguć ako nema mira među religijama, mir nije moguć bez dijaloga, a sam dijalog nije moguć bez razumijevanja”. Hans King je jedan od glavnih promotera dijaloga među religijama pa je zbog svojih neortodoksnih stavova nerijetko bio predmet napada katoličke crkve. Pored njega, takođe je značajan projekat koji vodi kanterberijski nadbiskup Vilijams Rovan pod nazivom „Izgradnja mostova“. U projektu „Zajednička riječ“učestvovali su brojni jevrejski, hrišćanski i muslimanski teolozi i filozofi.

Svi ovi i slični projekti i nastojanja imaju za cilj uspostavljanje dijaloga među religijama. To u konačnom podrazumijeva „novo“ čitanje svetih knjiga i promovisanje njihovih univerzalnih poruka a sve sa ciljem jačanja mira, tolerancije i boljeg međusobnog razumijevanja. Ono što je nepobitna činjenica jeste da današnja civilizacija nije samo judejsko-hrišćanska, već judejsko-hrišćansko-islamska. Svakako, takva vrsta dijaloga i međusobnog uvažavanja neophodna je i između teizma i ateizma, koja bi imala za cilj prihvatanje ateizma kao duhovno relevantne pozicije. Shodno svemu rečenom, jačanje sekularne države je logičan slijed ka trajnom miru i društvenom napretku.

Sekularna država se veoma često pogrešno tumači kao država koja zabranjuje ili ograničava slobodu vjeroispovijesti. Naprotiv, to je država koja sa jedne strane propagira odvojenost religije i države, a sa druge strane svojim zakonima i činjenjem garantuje potpunu slobodu vjeroispovijesti bilo koje religije. Ono što je najvažnija karakteristika sekularne države jeste protivljenje uspostavljanju državne religije ili favorizovanju jedne religije naspram druge.

Mir nema alternativu - nije fraza, već imperativ stvarnosti XXI vijeka.

Autor je politikolog

( Miodrag Radović )