Spomenik Đilasu, a ne Titu

Da je Crna Gora htjela pokazati ostatku Europe i slobodnog svijeta kako je sazrela na putu odmaka od totalitarizama XX vijeka i time se približila "evropskim vrijednostima", na temelju kojih se otvaraju ta sad čuvena pristupna poglavlja na putu ka članstvu u EU, mogla je juče otkriti u Podgorici spomenik jednom od najvećih, ako ne i najvećem Crnogorcu XX vijeka, Milovanu Đilasu.

Sa samo jednom egidom ispod njegovog imena: "Prvom disidentu boljševičkog totalitarizma u Evropi".

Međutim Crna Gora se odlučila, juče, otkriti spomenik Titu, kao simbolu crnogorskog antifašizma, iako je cnrogorski antifašizam mnogo dublji i jači od samog Tita, koji je, uostalom, uspio u svojim naumima (od kojih nijesu svi bili loši, dakako) - ali njegovo vladanje od 1945. do 1950. i od 1953. do smrti je bio čistii toralitarizam.

Crnogorski antifašizam se ogleda ne u Titu već u ogromnim žrtvama crnogorskog puka u tom ratu, pogotovu na stratištima Sutjeske i Neretve. (Ogromna većina, preko 80 posto poginulih na Sutjesci, recimo, Dalmatinci su i Crnogorci, pogledati dostupne podatke na Wikipediji.) No, šta očekivati od zemlje kojom već 29 godina vlada neprikosnoveno svojevremno najmladji član Centralnog Komiteta SKJ, koji je promijenio više mantila, ali u čijoj je duši ipak prva politička ljubav najača.

Pokušao sam mu pomoći kod mijenjanje jednog mantila, jer on ih je dosta promijenio, i uspio sam, dalje nisam mogao.

Šta očekivati od zemlje kojom je do skora kao čovjek broj 2 vladao S. Marović, sada zvanično osuđeni i obilježeni kao najveći lopov u istoriji zemlje i najbolji đak nekadašnje Kumrovačke škole. Ili šta očekivati od zemlje kojom je negdje do 1997. neorikosnoveno vladao, upravo preko svojih lutâka, sam Slobodan Milošević.

Crna Gora, država propuštenih prilika na putu demokratizacije i slobode, slobode o kojoj se izgleda znalo samo pjevati, ali je , pri tom, nikada ne iskusiti.

( Ratko Knežević )