Kontradiktornosti i paradoksalnosti

I dalje traje polemika o „Rječniku crnogorskog narodnog i književnog jezika“, čini mi se - i žešće nego kada sam se prvi put oglasio u vezi s tim pitanjem.

U svemu tome, čovjek ne može da se ne zapita je li sve to već (odavno) izašlo iz okvira dobrog ukusa. Jasna mi je želja da se ukaže na propuste u izradi Rječnika, i kako sam to već rekao, podržavam svaku akciju koja će Rječnik poboljšati. Isto tako mi je jasan i stav kolega, koji i sâm dijelim, da dnevni listovi nijesu teren za stručne teme i razgovore. Ipak, da bih ukazao na besmisao koji prati sav taj haos, navešću samo nekoliko primjera kontradiktornostî i paradoksalnostî koje zbunjuju čitaoce, makar one nešto upućenije u polemiku, a to podrazumijeva unekoliko argumentovaniji pristup od prošlog, u kojem sam samo iznio svoj stav.

Naravno, opet ću se truditi da ne pretjeram i da ne napuštam okvir lingvističkih pitanja, budući da je to okvir kojim se bavim i koji me zanima.

Naime, jedno od pitanja koje se provlači kroz nekoliko reagovanja na Rječnik jeste pitanje opravdanosti izjednačavanja termina „sufiks“ i „nastavak“, pri čemu se tvrdi da u savremenoj literaturi nema potvrde za takav postupak. Nije kritičare zadovoljilo navođenje izvora koji potvrđuju naporedno korišćenje tih termina, a da su pročitali date izvore, vidjeli bi da se i u knjizi „Srpski jezički priručnik“ (2007) koju potpisuju P. Ivić, M. Pešikan (koga jedan od kritičarâ navede kao najvećeg leksikografa poslije Vuka Karadžića), I. Klajn i B. Brborić, na 130. strani (između ostalih), navode baš nastavci i to baš -ski, ali i čuveni -ški i -čki, za koje pojedini uporno tvrde da ne mogu biti sufiksi jer su alomorfi, podvlačeći da tu možemo završiti priču o tome.

U čemu je tu paradoks? Evo u čemu: ta pitanja postavljaju članovi redakcijskog odbora „Pravopisa crnogorskoga jezika“, među kojima je i redaktor i lektor tog pravopisa (uz tvrdnju da „sufiksi nijesu isto što i nastavci“), a u Pravopisu stoji: „U prilozima i pridjevima s nastavkom -ski početno s iz toga nastavka gubi se ako se nađe iza suglasnika č, ć, š i ž.“ (verzija iz 2009, t. 184) i „U prilozima i pridjevima sa sufiksom -sk(i) početno s iz toga nastavka gubi se ako se nađe iza konsonanata č, ć, š i ž.“ (verzija iz 2010, t. 183) Dakle, iako je u prvoj verziji Pravopisa dosljedno, i mimo navedenog primjera korišćen termin nastavak za sufikse, u drugoj je to izmijenjeno stranim terminom, kao što su i suglasnici u istom primjeru postali konsonanti, ali i dalje se o sufiksu govori kao o nastavku. Kako god, poenta je da, ako već kritičari traže savremene izvore za to, mogli su ih naći - kod sebe. I ne samo za ovo pitanje.

Zar nije ironično i to što sa FCJK tvrde da „između standardnoga jezika i književnoga jezika odavno već ni laici ne stavljaju znak jednakosti“, a za to vrijeme na sajtu FCJK stoji odjeljak u kome je ukratko opisana istorija crnogorskog jezika, pri čemu su u njemu književni i standardni jezik izjednačeni? Evo jednog citata: „Pisani jezik tako spontano prerasta u nekodifikovani književni (standardni) jezik.” (www.fcjk.me/o-jeziku) Govori se o poslovnom, beletrističkom i naučnom stilu u okviru književnog jezika, kao i da se njime bavio lingvista A. Belić - zar to nije znak jednakosti između standardnoga i književnoga jezika? To nije stručni izvor, naravno, ali podsjeća na onu biblijsku poruku o tome kako se uvijek vidi trn u oku brata svojega, a u svojem oku se balvan ne vidi. S razlikom u bratskom odnosu i odnosu veličine trna i balvana, doduše.

Paradoksalno je, vjerujem, i to što kritičari uz pitanja savjetuju da se pozovemo na određene izvore, a baš u tim izvorima postoje odgovori na pitanja koja postavljaju, što se moglo vidjeti i iz već pominjanih savjeta da se držimo “iskusnih filologa iz Srbije” (a poslije nam zamjere što smo poslušali. Zato su sada svi izvori iz Crne Gore i o Crnoj Gori). Tako u dva-tri navrata u reagovanjima hvale i Miliju Stanića, “znamenitog dijalektologa”, kako ga s pravom nazivaju, a koji u tački 109. u svojoj knjizi „Uskočki govor I“ kaže „I glas v mesto f pojavljuje se čak i u onomatopejskim uzvicima i rečima izvedenim od tih uzvika, u kojima bi, po prirodi onomatopeje, bilo normalno očekivati glas f“, ali nama ipak zamjeraju što smo v i f, upravo u situaciji koju opisuje M. Stanić, nazvali glasovima, a ne fonemama/fonemima. Fonema je, podsjetimo se, najmanja jezička jedinica koja nosi razliku u značenju, a kada v zamijeni f (što se u našim govorima nerijetko dešava, jer je ovaj glas došao iz neslovenskih jezika), kad umjesto „fišek“ dobijemo oblik „višek“ ili zabilježimo „vurunu“ umjesto „furune“, nema razlike u značenju. Ima još sličnih izvora (i među rječnicima izdatim na ICJK, koje su uređivali neki od kritičara), ali je i ovo, vjerujem, dovoljno ilustrativno.

Zamjera nam se, recimo, i to što u definiciji hemijskog pojma aminokiselina koristimo oblik kiselina, a ne „onako kako je Pravopisom regulisano kiśelina ili kisjelina”, iako je u verziji „Pravopisa crnogorskoga jezika” iz 2009. godine, u pravopisnom rječniku, naglašeno da je u hemiji uvijek kiselina. U narednoj verziji Pravopisa je taj dio, istini za volju, izbačen (nejasno je zašto, pošto je poznato da je i u ijekavskim izgovorima dozvoljen samo oblik kiselina, što potvrđuju svi bitniji pravopisi i rječnici hrvatskog, bosanskog i po jedan pravopis i rječnik crnogorskog), a nije jasno ni zašto onda nije normiran i kisjeonik/kiśseonik, kad je već ime dobio zbog uloge u stvaranju kiselina (uporediti i etimologiju u hrvatskom „kisik” i izvornom „oxygenium”). Sad, doduše, nije riječ o Pravopisu nego Rječniku, dakle - zato je kiselina. To jednostavno nema veze s ekavicom, kao što naziv za hemijski element selen nije ekavski oblik od sjelen ili śelen. Takvo stanje potvrđuje i činjenica da „Zbirka testova za polaganje maturskog i stručnog ispita iz Crnogorskog - srpskog, bosanskog, hrvatskog jezika i književnosti” (Ispitni centar i Zavod za udžbenike i nastavna sredstva - Podgorica, 2013) sadrži testove i tekstove i u ijekavskoj varijanti (i jotovanoj i nejotovanoj), ali se u nekoliko primjera (čak i u ijekavskom tekstu) pominje samo kiselina, drugih oblika nema.

Eto, da ne dužim. Nije mi namjera bila da produbljujem problem u kojem se nalazi crnogorska lingvistika (i ne samo lingvistika) ovih dana, da sam to htio, odavno bih ponudio svoju verziju odgovora na pitanja o Rječniku, pa makar i kao tek mali dio u njegovoj izradi, i upustio se u svakodnevnu polemiku u vezi s tim.

Ovo je samo nekoliko primjera, koji pokazuju kako bi se unedogled oteglo pokazivanje i dokazivanje među kritičarima i zagovornicima Rječnika, po principu „vi ste to ovako - da, ali i vi ste ovako“, a na kraju teško da bismo postigli neke rezultate od kojih bi obje strane i crnogorska javnost i, prije svega, crnogorski jezik, imali koristi. Kako trenutno stvari stoje, samo nastaje više štete.

Ne mislim da će poslije ovoga išta biti bitno drugačije, ali se nadam da će se ubrzo uložiti napori s obje strane da se s jedne strane što konstruktivnije ukaže na propuste, a s druge strane da se što prije pristupi već najavljivanom ispravljanju istih.

Bojan Minić, obrađivač rječničke građe, Institut za jezik i književnost „Petar II Petrović Njegoš“, CANU

( Bojan Minić )