Žana ne vidi, ali pacijente liječi svojim dodirom

Žana Đačić, fizioterapeut u Opštoj bolnici u Pljevljima svojim radom i trudom pokazuje šta sve čovjek može da postigne uprkos hendikepu sa kojim se suočava.

Za nju gubitak vida nije prepreka da normalno živi i radi. Smatra da ljudi sa invaliditetom postoje da bi drugima pokazali, kako, bez obzira na otežane uslove, vrijedi živjeti.

Skoro dvadeset pet godina pomaže ljudima, a vjera u Boga joj daje snagu da prevazilazi životne teškoće.

“Do desete godine malo sam vidjela, nazirala sam. Boje su mi ostale u sjećanju. Učila sam na Brajevoj azbuci. Osnovnu školu i dvije godine srednje škole završila sam u Podgorici, a dvije godine Srednje fizioterapeutske škole u Beogradu. U trećem razredu osnovne škole dobila sam meningitis i od tada ne vidim ništa. Išla sam na liječenje, imala više operacija, ali ništa nije pomoglo. Sve je ovo od Boga i sve čovjek mora da prihvati. Znala sam da ne mogu upisati fakultet iako sam bila odličan đak. Zbog toga sam se odlučila za posao fizioterapeuta. Pomažem ljudima, a i sebi obezbjeđujem egzistenciju”, ističe Đačić.

Prije dvije godine savladala je obuku za samostalno kretanje uz pomoć bijelog štapa. Stekla je sigurnost i sada sama odlazi na posao, u prodavnicu, crkvu...

“Kada sam počela sama da se krećem shvatila sam koliko su ljudi ovdje dobri, plemeniti i predusretljivi. Prihvatili su me i bodrili u svakom trenutku”, naglašava Žana.

Posebno joj se urezao u sjećanje prvi samostalni odlazak u crkvu.

“Te nedjelje krenula sam sama prvi put i kada sam stigla moje srce je udaralo snažno poput crkvenih zvona. Ponosno sam ušla kroz kapiju crkve. Slušajući liturgiju preplavljuje me osjećaj radosti i lakoće življenja. Odlutam negdje među anđele koji zrače umirujućom energijom i mislim da ih prepoznam po glasu. Čak i na ulici kada nešto pogriješim krećući se sama imam osjećaj da me neki od njih često prati i pojavi se kada mi pomoć zatreba”, ističe Đačićeva.

Sa sjetom se žana sjeća djetinjstva u selu Petine kod Šula, i vremena provedenog na školovanju u Podgorici i Beogradu.

“Prvih mjeseci bilo je teško privići se na novu sredinu. Deset godina sam boravila u Zavodu za rehabilitaciju na Zabjelu. Dolazila sam kući samo za raspuste, a kasnije je i starija sestra došla na školovanje u Podgoricu. Bilo mi je lakše jer me ona češće posjećivala. Povratak iz Beograda u Pljevlja je drugi period privikavanja. Poslije pola godine dobila sam posao fizioterapeuta u Opštoj bolnici”, ističe Žana.

Koliko je spretna u kući i na poslu i koliko se dobro orijentiše u prostoru zadivljuje sve one koji je tek upoznaju.

“Danas su se ljudi otuđili, manje se druže, nestrpljiviji su i nervozniji, netolerantniji. U kolektivu u kojem radim atmosfera je sasvim drugačija. Družimo se, šalimo. Kolege su me prihvatile odlično, kao i pacijenti bez ikakvih predrasuda. Pacijentima sam na raspolaganju i van radnog vremena. Porodica mi je najveća podrška - majka i sestre”, ističe Đačić.

Otac joj je poginuo prije 25 godina, dok je obavljao radne zadatke u rudniku Šuplja stijena.

Svoje slobodno vrijeme Žana voli da provede čitajući knjige i slušajući muziku.

Sada joj je mnogo lakše to raditi kada koristi računar i specijalni program kojeg je savladala prije nekoliko godina. Prima i šalje mejlove, koristi skajp. Ova omiljena Pljevljanka rado posjećuje i kulturne manifestacije u gradu.

Prije nešto manje od dvije godine Đačićeva jee izabrana i za predsjednicu Saveza slijepih i slabovidih za Pljevlja i Žabljak. Zahvaljujući njenom trudu, ova organizacija je svrstana u red najboljih u državi.

Časopis “Brajeva duga” izlazi šest puta tokom godine

Nedavno su izdali i prvi časopis na Brajevom pismu u Crnoj Gori. Časopis "Brajeva duga"izlaziće šest puta godišnje, a prvi dvobroj štampan je u 35 primjeraka.

“Imamo časopis u audio formatu koji izlazi preko 30 godina, ali je ovo prvi na Brajevom pismu koji je štampala naša organizacija.

Posljednjih godina, zahvaljujući modernoj tehnologiji, naše pismo je bilo zapostavljeno, ljudi su koristili lakše načine informisanja. Prepoznata je potreba da se to pismo čuva i njeguje, tako da je naša inicijativa dobro prihvaćena i sa zadovoljstvom dočekana širom Crne Gore. Časopis se bavi temama o ranjivim i osjetljivim kategorijama stano- vništva, osobama sa invaliditetom, ženskom populacijom, izbjeglicama, samohranim majkama, romskom i LGB populacijom”, rekla je Đačić.

Prema njenim riječima interesovanje za časopis postoji i van granica Crne Gore.

( Goran Malidžan )