HODAJ SA MNOM
Podgorica nije samo grad, upoznajte okolinu: Krug oko Korita, 65 km radosti!
Kučka korita su, u mom slučaju, jedno od onih mjesta koja su vam ispred nosa, a nikako da im posvetite malo vremena
Bila je u to vrijeme student i, ne sjećam se baš koji je ispit u pitanju, ali sestra me zamolila da joj pomognem oko upitnika o Podgorici – šta je to što biste pokazali posjeticima koji dođu u glavni grad Crne Gore?
Tada uopšte nisam bila sigurna u to šta je vrijedno obilaska. Most Milenijum ne smatram turističkom atrakcijom, niti je star, niti je poseban i jedinstven.
Stara varoš to više i nije. Kako je o njoj jednom rekao istoričar umjetnosti, Aleksandar Čilikov, taj prostor se danas “može bolje sagledati na izvanrednim crtežima akademika Zuvdije Hodžića nego uvidom na licu mjesta”.
Prethodnih dana sam pokušavala na internetu naći odgovor na pitanje – šta je to što je za posjetioce najupečatljivije u Podgorici. Nekoliko starovaroških objekata sa statusom kulturnog dobra, među kojima su Sahat kula, obnovljena kuća Čubranovića (najstarija kuća u Podgorici), tvrđava na sastavcima Ribnice i Morače, Stari most na Ribnici, Starodoganjska i Osmanagića džamija… jesu zaista predmet njihovog interesovanja.
I banja gdje je danas knjižara Karver, mada – ako su u Podgorici tokom ljenjih mjeseci, turisti registruju da obližnjem koritu fali – rijeka. Ribnica.
Obiđu turisti i spomenike u Njegoševom i Karađorđevom parku, vide kralja Nikolu na konju, Sergeja Puškina… Vide i Hram Hristovog vaskrsenja… Sve to je jedno popodne i, na mene lično, ne ostavlja ko zna kakav utisak.
Podgoricu je možda i najbolje opisala Marianne van Twillert u blog postu “Da li je Podgorica ružna i dosadna”, navodeći da ovaj grad – kao grad – nije turistička atrakcija, niti je najbolji primjer arhitektonske ljepote.
Ali, ono što Podgorica definitivno ima i što svaki njen stanovnik i posjetilac ne bi trebalo da propustejeste upoznavanje okoline grada.
Jedno od takvih mjesta je Vranjina, na Skadarskom jezeru. Nezaobilazni su i Dečić, Bukumirsko, Rikavačko jezero.
Krug oko Korita
Kučka korita su, u mom slučaju, jedno od onih mjesta koja su vam ispred nosa, a nikako da im posvetite malo vremena.
Krug oko Korita je prva i zasad jedina realizovana ruta projekta Ministarstva održivog razvoja i turizma – Panoramski putevi Crne Gore, u čijoj su pripremi učestvovali i Nacionalna turistička organizacija i Ministarstvo kulture.
Glavni “krivac” ove priče je Anka Kujović iz MORT, ali Anka ne želi da se samo o njoj govori i kaže da sve ne bi ispalo tako sjajno da u realizaciji i uređivanju rute nije imala pomoć Karstena Schoepfera.
“Bez njega sve ne bi ispalo ovako dobro”, kaže Anka.
Panoramski put oko Korita sam doživjela nedavno na poziv MORT, NTOCG i Turističke organizacije Podgorica, čiji su gosti bili i drugi novinari, blogeri i fotografi.
65 kilometara radosti
Krug oko Korita počinje u Skopskoj ulici, na raskrsnici kod hotela “Keto”. Negdje na osmom kilometru od Podgorice, stiže se na raskrsnicu sa koje smo put nastavili pravo, prema Medunu. Desno je put za Fundinu, gdje smo toga dana završili našu turu.
Već na prvom vidikovcu, kod spomenika Novaku Miloševu, oduševljenje. Pogled sa jedne strane na grad, lijevo Skadarsko jezero.
Nedaleko od spomenika Novaku Miloševu je i spomenik posvećen Marku Mirkovom Ivanoviću, koji je 1862. sam osvojio tzv. Tursku kulu.
Oko 250 metara dalje je spomenik sa uklesanim imenima 472 borca i ratna heroja iz Kuča, koji su živote izgubili u Drugom svjetskom ratu.
A tek klupe! Što se mene tiče, mogli su samo klupe da mi pokažu i ja bih bila zadovoljna viđenim. Ne samo na ovom, već na svim vidikovcima koji su dio ovog panoramskog puta, nalaze se klupe čiji je dio za sjedenje izrađen od reciklirane plastike. Klupe je za MORT izradila firma Temko iz Nikšića.
“Rado bih vidjela iste klupe svuda po Crnoj Gori – makar otpada i plastike imamo”, rekoh naglas.
“Plastika je iz Srbije”, dobih odgovor.
Od vidikovca kod spomenika Novaku Miloševu nastavili smo prema tvrđavi Medun i Muzeju Marka Miljanova. Do tvrđave nismo stigli, jer trava nije bila pokošena, pa domaćini nisu željeli da rizikuju.
Uprkos tome što na dan naše posjete nisu imali struje, pokazali su fenomenalnu volju da nas povedu kroz Muzej Marka Miljanova i pokažu nam što je moguće više. Dobro je da znate da u Muzeju možete dobiti audio vodič na engleskom i crnogorskom jeziku.
Ovdje sam, poslije ko zna koliko godina, pojela murve! Imaju ih u bašti, i crne i bijele. I ne ustručavajte se, slobodno berite i jedite.
Od Meduna, dalje putem kroz sela Ubli i Orahovo, stiže se do Kučkih korita.
Korita su visoravan na oko 1.300 metara nadmorske visine, nalaze se u podnožju planine Hum orahovski (1.833 mnv). Naziv Kučka korita se odnosi na pleme Kuči, koje je ovu oblast koristilo prije svega za pašnjake i poljoprivredno zemljište. Riječ “korita” je keltskog porijekla i znači “vjetrovita visoravan”.
Mi smo se zaustavili kod konobe “Dubirog”, gdje počinje planinarska staza dužine 4,8 kilometara. Staza nije zahtjevna i teška.
PS: Možda za vama iz “Dubiroga” krene njihov pas, ne plašite se, umiljat je i odličan vodič!
Kučka korita su pogodna kako za one koji vole pješačenje, tako i za one koji teren radije obilaze na dva točka. Za turu isplanirajte oko sat i po.
Vrhunac ove šetnje je vidikovac Grlo sokolovo (1.557 mnv).
Put koji vodi do litica kanjona Cijevne ranije su koristile granične patrole. Na mjestu gdje se nekad nalazila vojna osmatračnica, danas možete da uživate u spektakularnom pogledu na preko 1.000 metara dubok kanjon.
Na najnižoj tački se odavde vidi dolina Tamara, na 200 mnv, a pred vama su vrhovi koji je okružuju i koji dostižu i visinu od 2.700 mnv.
Jedna od legendi o porijeklu naziva Grlo sokolovo kaže da je vojnik, za koga se vjerovalo da je nestao, danima ležao ranjen na stijeni. Ugledao ga je soko, u kljun uzeo vojnikovu maramicu i odletio do obližnjeg izvora. Maramicu je uronio u izvorsku vodu i doletio nazad, kako bi okrijepio ranjenika. Soko je to radio danima, a sve je u čudu posmatrala vojnikova majka. Najzad je tako našla svog sina koji je bio spašen.
Nakon završetka kruga do Grla sokolovog i nazad do “Dubiroga”, nastavili smo kombijem kroz zatrijebačka sela. U Zatrijepču danas ima oko 30 domaćinstava u kojima žive Albanci (katolici), a do prije pola vijeka bilo ih je deset puta više.
Stanovništvo uglavnom živi od poljoprivrede i stočarstva – zatrijebački krompir i sir su nadaleko poznati. A mi smo imali priliku i da ih probamo!
Zatrijebač, pored ostalog, obuhvata sela Deljaj, Stjepovo i Rudine.
Selo Deljaj je, moj je davni utisak, mjesto odakle se pruža najljepši pogled na kanjon Cijevne!
NAPOMENA: Ako naletite na pješačku turu koja vodi kroz kanjon Cijevne do Deljaja, ne propuštajte!
Selo Deljaj je, kažu, nekada bilo poznato po proizvodnji meda i velikom broju majstora za zidanje i klesanje kamena. Osim na kanjon Cijevne, odavde se pruža pogled i na Skadarsko jezero, Rumiju i planine Albanije.
Mještani su prije nekoliko godina u selu podigli krst visok devet metara, ispod kojeg je i kip Isusa Hrista. Kad u Deljaj stižete pješke, penjući se od rijeke Cijevne, krst vam najavljuje da ste blizu sela.
Na pet minuta od Deljaja je selo Stjepovo, gdje je još jedan vidikovac – ali bez klupa. Do njega se dolazi šetnjom od zgrade na kojoj piše “Besa”.
Mi nismo tokom ove šetnje svraćali, ali preporučujem kačamak i kisjelo mlijeko u kafani “Zatrijebač”, kod Paška Ljucovića.
U Deljaju i Stjepovu smo ostali kratko – žurili smo do sela Rudine, gdje nas je čekao ručak. I to ne bilo kakav ručak!
Seosko gazdinstvo Martina Cacovića je raj za gurmane!
Martin nas je dočekao kao rod najrođeniji. I Martin, i njegovi kumovi i porodica, koji su tog dana uložili energiju i osmijehe da se nas dvadesetak osjeća zaista kao u svojoj kući.
Iako odrastao i i danas živi u gradu, Martin je prije nekoliko godina nedaleko od stare porodične kuće njegovih roditelja, odlučio da podigne novu, gdje danas tokom vrelih podgoričkih mjeseci uživa u hladovni na oko 1.000 mnv, u domaćoj hrani, čistom vazduhu. I miru koje donosi selo.
Seosko gazdinstvo polako pretvara u konobu, koju je nazvao “Stara pjesama”. Ovdje smo uživali u najslađim zalogajima – jagnjećeg pečenja, pite, zatrijebačkog krompira i sira, cicvare, kačamaka, domaćih kolača, rakije, likera od drenjina… i sve uz pratnju starih pjesama koje se čuju isključivo sa kaseta i gramofonskih ploča. Takvo je Martinovo pravilo.
INFO: Konoba Stara pjesma, tel: 068234234 i 067373707
Ovo sjajno putovanje završili smo prolaskom kroz Fundinu i posjetom selu Rašovići.
Fundina na latinskom znači “izvor”, a ovdje ih na samo dva kvadratna kilometra ima 76!
Nismo obišli izvore, ali kažu da je na najpoznatijima među njima, Rašovića točku i Ljuharskom, radilo preko 30 vodenica.
U Fundini danas živi oko 50 stanovnika, a krajem prošlog vijeka ih je bilo 450. U ovom kučkom selu vjekovima u harmoniji žive katolici, pravoslavci i muslimani.
Na oko sedam kilometara od panoramskog puta nalaze se Rašovići, gdje je 2008. podignut spomenik u sjećanje na bitku na Fundini, 1876. godine.
Krug oko Korita je zaista tura koju ne bi trebalo da propustite. Pa kad poželite i kad vam dođu gosti koji hoće da upoznaju Podgoricu, pokažite im i njenu okolinu.
I ne morate čekati nikog da vas posebno organizuje, organizujte se sami – do svih mjesta vodi novi asfalt – osim što je od Rudina do Fundine trenutno u toku izgradnja puta, ali je prohodno.
Ovu turu možete kombinovati sa obilaskom Bukumirskog i Rikavačkog jezera. Do Bukumirskog je put uglavnom asfaltiran, možete do tamo autom ili biciklom.
Do Rikavačkog se, međutim, preporučuje odlazak terenskim vozilom.
Kruna Crne Gore
Anka Kujović iz MORT kazala je da će, nakon što se Krug oko Korita, kao pilot projekat Panoramskih puteva pokazao uspješnim, MORT realizovati i druge slične rute.
“Odlučili smo da dvije rute – Tajne sjeveroistoka i Krunu Crne Gore spojimo u jednu i njena dužina će iznositi oko 900 kilometara. Takođe, osmislićemo i jednu koja će obuhvatiti sve nacionalne parkove. U ovoj godini planiramo raspisivanje tendera za Plan signalizacije za rutu Kruna Crne Gore i raspisivanje tendera za Projekat, za istu rutu, da vidimo šta je sve značajno od prirodnih i kulturnih atrakcija, gdje se mogu urediti vidikovci, odmorišta, tematske, pješačke i biciklističke staze. Biće posla – ali imamo izuzetne prirodne potencijale i dobru volju”, kaže Anka.
Ispričala mi je i da, kada joj je jedne prilike jedan od osnivača Robinson cluba i putničkog broda “Aida”, rekao da je Crna Gora Norveška, Švajcarska, Austrija i Švarcvald u jednom, pomislila da pretjeruje.
“Kad smo prije dvije nedjelje za dva dana obišli oko 900 km, bila sam očarana i pomislila sam da je Engel bio u pravu”.
Izvor: cemovsko.me
Galerija
( Damira Kalač )