Potresna priča o vozovima siročadi

Roman “Na kraju duge“ američko engleske spisateljice Kristine Bejker Klajn je priča o dvije žene, o Moli, koja će uskoro napuniti osamnaest godina, i Vivijan, bogatoj udovici. Za Moli punoljetstvo ne predstavlja razlog za slavlje. Taj dan će obilježiti kraj obaveza socijalnog sistema, a posljednja hraniteljska porodica u koju je Moli smještena nema namjeru da je zadrži kada čekovi prestanu da stižu. Neočekivani splet okolnosti dovodi je u kuću bogate udovice Vivijan, kojoj bi trebalo da pomogne u raspremanju tavana. Naprasita i dostojanstvena, nenaviknuta na dobročinstvo i lijepu riječ, Moli s podozrenjem posmatra simpatičnu staricu koja želi da joj bude prijatelj. Međutim, kada zaviri u kutije na tavanu koje čuvaju tajnu Vivijanine prošlosti, otkriće da su njihovi životi mnogo sličniji nego što je mogla i da pretpostavi… Priče dvije sirotice, koje međusobno razdvaja više od pola stoleća, prepliću se i prave moćnu pripovijest o nedaćama i izdržljivosti, ljubavi i odanosti, o drugim šansama i neočekivanim prijateljstvima - i iskonskom pravu na sopstvenu sreću. Značaj ovog romana je to što otvara zaboravljenu stranicu američke istorije, otkriva šta se desilo sa oko četvrt miliona siročadi pred kraj 19. i u prvim decenijama 20. vijeka u Americi.

Roman“Na kraju duge“ bio je dvije godine na bestseler listi Njujork Tajmsa i preveden je na 38 jezika, a nama je dostupan u izdanju Vulkana.

Kristina Bejker Klajn je autorka pet romana i nekoliko dokumentarističkih knjiga, rođena je u Engleskoj, a odrasla je na jugu Sjedinjenih Američkih Država. Udata je za čovjeka sa američkog srednjeg zapada i upravo njegova porodica joj je bila inspiracija za roman „Na kraju duge“.

Na početku razgovora za ART Kristina Bejker Klajn je o svom romanu “Na kraju duge”, čiji naslov u originalu glasi “Vozovi siročadi”, rekla:

U razdoblju 1854 - 1929 godine takozvani “vozovi siročadi” prevezli su iz priobalnih gradova istočnih SAD u mjesta na zapadu više od 250.000 djece bez roditelja ili napuštene. Većina njih, baš kao i junakinja moje knjige, bili su potomci prve generacije doseljenika iz Irske. Odvoženi su radi “usvajanja”, ali većina je završila kao pomoćna radna snaga ili služinčad. Čarls Loring, osnivač tog programa, smatrao je da samo težak rad, školovanje i čvrsta ruka mogu spasti ovu djecu teškog siromaštva i skretanja na put kriminala. Sve do 1930. godine nije postojala socijalna služba koja bi se brinula o napuštenoj djeci, tako da je u to vrijeme, pretpostavlja se, na njujorškim ulicama živjelo oko 10.000 djece beskućnika.

Tokom istraživanja razgovarala sam sa Džil Smolov, spisateljicom i novinarkom Pipla, koja mi je rekla da ima dosta materijala o putnicma iz tog voza koji su još u životu, te da bi se on mogao iskoristiti za pisanje dobre priče. Upoznala me je s Rene Vendinger, predsjednicom udruženja siročadi iz voza u kojem je bila i njena majka Sofija Hileshajm. Na skupu održanom 2009. upoznala sam još desetak drugih putnika iz tog voza. Poseban utisak na mene ostavila je priča Pet Tinsen iz Irske, pa je tako baš ona postala glavna junakinja moje knjige.

Ova priča je, dakle, bazirana na istinitim događajima?

U toku svog istraživanja pročitala sam više od 300 svjedočanstava u prvom licu i desetine knjiga, prisustvovala okupljanjma ljudi iz vozova i razgovarala sa mnogo ljudi koji se voze vozovima (svi u dobi od 90 i 100 godina), i sprovela istraživanja u Irskoj, Minesoti, Mejnu i Daun Ist Sajdu. Svaki detalj u ovom romanu je ukorijenjen u istoriji i vrti se oko istinite priče više od 200.000 zanemarenih, napuštenih siročadi poslatih sa istočne obale Sjedinjenih Američkih Država u srednji zapad u tzv. “vozovima za siročad”.

Šta Vas je podstaklo da napišete ovaj roman?

Ponekad su sjemena za roman zasađena na najneočekivanijem tlu. U slučaju romana “Na kraju duge” to tlo je bilo u Sjevernoj Dakoti - ispod skoro metar i po snijega. Ja sam bila vezana za kuću, kako bih bila sa svojom porodicom. Moj najstariji sin je prelistavao knjigu pod nazivom “Vijek priča”, a moja svekrva je u toj knjizi otkrila priču o svom ocu. Priča me je zapanjila i odvela me je na Internet i u biblioteku da istražujem. Tokom svih mojih godina školovanja nikada nijesam čula za vozove za siročad. Upecala sam se. Ubrzo sam shvatila da sam našla fokus za moj sljedeći roman.

Šta je bilo presudno da mlada djevojka Moli Ajer postane prisna prijateljica gospodje Vivijan Dajli? Šta je Moli našla na tavanu kuće u kojoj je živjela njena gazdarica?

Moli i Vivijan utiču jedna na drugu i pomažu jedna drugoj da se suoče sa svojom prošlošću. Iako ih razdvajaju i godine i iskustvo, one nose ogrlice koje postaju katalizator njihove veze.

Zašto je udovica Vivijan skrivala tako dugo svoju prošlost?

Vivijan je preživjela traumatično iskustvo u djetinjstvu, život ju je promijenio kada je bila dijete. Te uspomene joj predstavljaju teškoću da se izbori sa njima. Tako je bilo sve dok ona nije postala prijateljica sa Moli, kada se ona suočava sa istinom o tome šta joj se dogodilo kad je bila mlada. Iako je Vivijan imala teško djetinjstvo, ona ga je preživjela. Ona je bila u mogućnosti da istraje i živi punim plućima nakon tog njenog burnog djetinjstva, i da se odvoji od svoje prošlosti.

Zašto je čovjeku teško da se suoči sa svojom prošlošću, pogotovo onda kada je ta prošlost ružna? Da li je to zbog sramote, ili zbog nečeg drugog?

Većina ljudi su izuzetno otporni. Čak i oni koji su prošli kroz rat ili preživjeli veliki gubitak često pronalaze rezervoare snage. Ali nasljeđe traume je težak teret za nošenje. Htjela sam da pišem o tome kako traumatski događaji koji su izvan naše kontrole, mogu oblikovati i definisati naše živote. “Ljudi prelaze prag poznatog svijeta i to je mjesto gdje se nemoguće može dogoditi i otkriva nam problem kako prenijeti to iskustvo”, rekla je spisateljica Ketrin Harison. U romanu “Na kraju duge” Vivijan kreće od sramote o prihvatanju svoje prošlosti, da bi se konačno suočila sa onim kroz šta je prošla. U tom procesu ona uči o regenerativnoj moći tvrdnje - i istine - jedne životne priče.

Da li prihvatanje sopstvene prošlosti, može čovjeka učiniti spremnijim za dalji život?

Većina nas je otporniji nego što mislimo. Poslije godina loših iskustava možemo osjetiti da ne postoji način na koji bol nestane iz pamćenja. Ali - kao što sam pokušala da pokažem sa Vivijan - može biti teško da se suočavamo s prošlošću i mirimo se s tim, a potom da imamo bolje šanse da napredujemo i prigrlmo budućnost.

Koliko slične prošlosti dvoje ljudi, mogu biti uzrok njihovog čvrstog i velikog prijateljstva?

Vivijan i Moli dijele mračnu prošlost zanemarivanja, i uvijek su nosile taj teret sa sobom. Kada se govori o njihovim iskustvima, pronalaze se zajedničke osnove, neizbrisiva veza se razvija između njih.

Da li siroče može biti zaista sretno dijete i imati vedru budućnost?

Da, apsolutno. Terapija pomaže!

Koji događaji više utiču na oblikovanje ljudskog života: oni događaji koji se odvijaju izvan naše kontrole, ili oni koje mi sami kreiramo po svom ukusu?

Oba. Ulaženje u brak i dobijanje djeteta su primjeri događaja koje planiramo, to se dogodi po izboru koji oblikuje naše živote. Ali događaji izvan naše kontrole takođe bitno utiču na nas. To je način na koji mi reagujemo na ove događaje koji određuju koliki uticaj imaju na nas.

Danas je cio svijet prepun siročadi, a vaša knjiga “Na kraju duge“ je knjiga o dvije žene koje su u, različitim periodima, bile siročad sa teškim traumama zbog toga. Da li je i ta okolnost doprinijela da se ova Vaša knjiga puno čita širom svijeta?

Mislim da knjiga “Na kraju duge” apeluje na ljude širom svijeta, jer se radi o univerzalnim osjećanjima: ljubavi, želji, strahu, tugi, odbijanju. Radi se o djeci i odraslima koji su bili povrijeđeni i koji su ranjivi. A radi se i o želji za vezom. To je sve blisko za sve nas. Nadam se da će čitaoci shvatiti misli o ljudskom iskustvu sa kojim se nikada ranije nijesu susretali.

Traume iz ranog djetinjstva

Većina djece iz voza siročadi doživjela je užasne traume u ranom djetinjstvu i nijedno od njih nije znalo kuda ih odvode i gdje će završiti.

Voz ih je odvozio od stanice do stanice, na kojima su se ljudi okupljali da odaberu sebi dijete, kao da su u pitanju konji i svinje a ne ljudska bića.

Pregledali bi im zube i oči da ustanove jesu li zdravi, zatim pipali ekstremitete da utvrde je li dete dovoljno snažno da radi u polju. Djevojčice su uglavnom birali pametne i blage naravi – da čiste, kuvaju i šiju. Bebe i starije dječake birali su, po pravilu prve, dok su starije devojčice obično ostajale na kraju. Ukoliko neko dijete ne bi bilo odabrano, vratili bi ga u voz i odvozili na drugu stanicu. I tako sve dok ga neko ne bi konačno uzeo. Neka djeca imala su sreće da upadnu u porodice u kojima su ih voljeli i lijepo se ponašali prema njima. Ostala su bila ponižavana, prebijana, zapostavljana i maltretirana.

Pošto su im mijenjali imena, izgubili su identitet i saznanje o svom porijeklu. Često se dešavalo da izgube kontakt i s rođenom braćom i sestrama, jer porodice nijesu htjele da ih uzmu zajedno, pa su ih razdvajali.

( Vujica Ognjenović )