O jednom rječniku

Dobar rječnik košta. Toga se sjetim ne samo kad u knjižari vidim rječnike čija cijena dostiže pedeset eura, već i kad se sjetim stare kopirnice Đemeli, u podrumu pored starog Mimija, na starom trgu Ivana Milutinovića, trgu Slobode ili Republike Nezavisnosti, kako god, valjda je više svima svejedno.

Tamo smo nosili prethodno iznajmljene rječnike iz bibiloteke, nosili da ih kopiramo jer naravno nismo imali pedeset eura, a rječnici su bili neophodni za studije. Trebalo je nekoliko njih, pa i rječnik sinonima.

Kad bi tipu u kopirnici donijeli rječnik da kopira, on je tražio doplatu, deset posto više da se plati, jer bi stavio rječnik na vagu, pa pomnožio sa brojem stranica i izračunao što to znači za njegovu ruku i mišiće da toliko puta podigne i prelista rječnik dok ne završi kopiranje. Svi studenti obećaju sebi da će od prve zarade kupiti original rječnike, nove. Obećao sam i ja pa ništa. Kupovao sam druge knjige, a dugo sam koristio iskopirani rječnik, funkcionalan iako u fazi raspada.

Nekoliko godina potom ušao sam u mali hram jednog gospodina iz Tivta. To je njegova zaostavština, kružna biblioteka u kući pri moru. Naselje Kalemanj. Knjige na policama su bile perfektno sortirane, znalački. Na jednoj su bile isključivo knjige na francuskom jeziku, romani. Odmah pored stajala je poezija, pa zatim stručne i knjige polemike. Na kraju rječnici i brošure. U zastaklenom dijelu police ispod francuskog odjeljka nalazili su se rokovnici, svaki je imao svoju funkciju. U jednom je opisivao sve gradove i zanimljiva mjesta koja je obišao, a bilješke su takve da teško da ima dio svijeta u kom nije bio. Drugi rokovnik je pun njegovih ličnih recenzija, detalji o knjigama koje je pročitao i ocjene. U trećem su citati iz časopisa i knjiga, zapisi i ideje.

Na dotičnoj polici su knjige na ruskom jeziku, istovjetno poređane kao ove na francuskom, ali ih je znatno manje. Pored su knjige na engleskom, i knjige na srpsko-hrvatskom jeziku, ako mi cijenjena javnost dozvoli da taj jezik tako nazovem, ali suština je da su knjige iz tog vremena, i bilo što drugo napisati vrijeđalo bi i pokojnog vlasnika bibiloteke. Vlasnik i kreator bibiloteke posjedovao je širinu i obrazovanje jednog Jugoslovena. Bio je majstor, bio je svjestan i nije bio konzervativna budala kakvih je danas na pretek.

Zato mi je i drag poklon koji sam dobio, a dio je te bibiloteke. Njegova ćerka mi je poklonila Le Petit Rober, ili jednostavno Robera, koji je stariji od mene. U njemu je i podlistak u kom se upisuju eventualne izmjene i dopune. Sve je uredno praćeno i arhivirano.

Ne zaboravljam te knjige, i one u kojima su objavljene najbolje polemike francuskih pisaca. Bilo je i takvih da se nakon njih polemičar povuče, ne samo iz polemike već iz javnog života. I ništa lično, i ništa ostrašćeno, pokvareno i zlurado. Sve zarad riječi i stava, sve zarad vatre i duha. Vlasnik bibiloteke je bio intelektualac, i veliki polemičari su intelektualci. Polemika zahtijeva dostojanstvo, obrazovanje, katkad vrcavost duha i rječitost, zahtijeva eruditu i bistar um. Pljuvačina je farma, i pljuvačina ne daje intelektualca, već boraniju. Od naše boranije mi se povraća isto koliko i od rječnika.

Zato mi je dovoljan taj Rober. Ima u njemu sve, sažeto i jasno. Za svakoga definicija, svakome dijagnoza. Rober dođe kao interna medicina.

( Đuro Radosavović )