Spas je u hipnozi

Polovinu saborskih zastupnika, sedamdeset šestero njih, HDZ mora sakupiti za spas Tomislava Karamarka. Sedamdeset šest izabranih muškaraca i žena, najboljih koje naš narod ima, trebalo bi visoko podignuti ruku da posvjedoče kako je Tomislav Karamarko časna, nepokolebljivo ispravna osoba, i kako on i supruga mu Ana, sastajući se, što prijateljski, a što poslovno, s predstavnicima mađarske naftne kompanije, nisu učinili ništa protiv interesa hrvatskog naroda i hrvatske države. Velik je to broj, mnogi ga drže i nedostižnim. Neprijatelji Tomislava Karamarka čak se sprdaju s njegovom ambicijom. "Ako netko može brojiti do sedamdeset šest, sva mu sreća bila", rekao je Božo Petrov pakosno se osmjehujući. Zoran Milanović zlurado je najavio Karamarkov neuspjeh i nove izbore u rujnu, a Stipe Mesić predsjednika HDZ-a otvoreno naziva političkim mrtvacem. Pa i neki u HDZ-u, zasad samo ispotiha, dijele ovo mišljenje. Karamarko, kažu, nije življi od blaženoga Leopolda Mandića. Mogli bi ga možda staviti u staklenu kriptu i pokazivati po župama.

Gotovo je jednodušan sud, u najkraćemu, kako nema ni teorijske šanse da Tomislav Karamarko preživi ovu krizu, povrati ugled i moć, s novom saborskom većinom presloži Vladu, odmetnute kadrove poput Oreškovića i Petrova zamijeni drugima, odanijima, te se okruni na Duvanjskom polju i vlada dugo i sretno sve do kraja svog života. Prijatelji ga napuštaju, čak i na fejsu, u čoporima bježe od njega i za dan ili dva nitko živ više neće glasati za njega.

Svejedno, ja ne bih žurio sa zaključcima jer, vidite, ostao je cijeli niz mjera koje bi Karamarko mogao poduzeti da još jednom pridobije naklonost sedamdeset šestero zastupnika. Nadahnjujući je, recimo, film Invazija tjelokradica, Invasion of the Body Snatchers, snimljen 1956. u režiji slavnog Dona Siegela, kao i njegov remake iz 1978., koji je napravio Phillip Kauffman, s Donaldom Sutherlandom, Brooke Adams i Leonardom Nimoyem u glavnim ulogama.

Bulj s arambašima

Tomislavu Karamarku dosta bi pomoglo da uza se ima nekakvu superiornu, želatinoznu izvanzemaljsku inteligenciju što je, služeći se energijom solarnog vjetra, doputovala sa svog umirućeg planeta na drugom kraju galaksije i ovdje, na Zemlji, neosjetno se naselila u tijela Ivana Kovačića i Ines Strenje-Linić.

Došljaci iz svemira uvukli bi se u narodne poslanike Mosta nezavisnih lista, pa bi jednom poštovani građani, ljudi od riječi, postali samo prazne ljušture beživotnih očiju i krotko dizali ruke kako im naredi vrhovno biće utjelovljeno u Tomislavu Karamarku. Ne bi to uopće bilo nemoguće. Napokon, ovaj se znanstvenofantastični scenarij dijelom i ostvario. Moglo bi se, osim toga, posegnuti i za hipnoterapijom. Ući im u podsvijest, tko je ima, i tamo im upisati željeno političko uvjerenje. Ako se već hipnozom ljude natjera da bace alkohol ili cigarete, ne bi trebao biti nikakav problem navući ih na Karamarka. Valja ih samo zaskočiti kad su im osjetila umrtvljena, kad su tromi i teški i slabe, nejake volje.

Mira Bulja, na primjer, trebalo bi hvatati u onih petnaestak minuta nakon što je objedovao cijelu pliticu arambaša sa suhim rebrima i restanim krumpirom, a prije negoli će se on baciti na kauč u primaćoj sobi i usnuti čvrsto i krepko poput goveda.

"Miro! Ks! Ks! Miro, gledaj amo!" kazao bi hipnotizer, njišući džepni sat na lančiću zastupniku ispred očiju, a ovaj bi se momentalno ukipio kao srndać pred automobilskim farovima. "Tvoji kapci su teški."

"Moji kapci su teški", ponovio bi ovaj poslušno.

"Ti ćeš glasat za Tomislava Karamarka", nastavio bi onda majstor hipnoze autoritativno.

"Ja ću glasat za Tomislava Karamarka", složio bi se Bulj.

Napredne droge

Nadalje, prije glasanja o povjerenju, Karamarko bi se svakako trebao i upoznati i s dostignućima suvremene psihofarmakologije. Droge su danas tako napredne da vas mogu potaknuti da hodate četveronoške, zavijate kao kurjak i glasate za svakakve tipove. Čak i ako su iz HDZ-a. Jedna bočica svijetloplavih tabletica riješila bi problem Karamarkova opoziva.

Na koncu konca, najprostije i najučinkovitije bi bilo da se zastupnicima pošteno plati. Ne bi to, vjerujemo, bio bogznakako visok trošak. MOL je veliko, međunarodno poduzeće. Ako su mogli velikodušno nagrađivati gospođu Karamarko, nekakav bi se angažman vjerojatno mogao napraviti i sa zastupnicima. Pa, kvragu, idemo svi koliko nas ima raditi za mađarske gospodare! Ne bi nam bilo prvi put.

(Slobodna Dalmacija)

( Ante Tomić )