Sunovrat

Nešto se čudno dešava sa Skupštinom Crne Gore. U samo nekoliko dana, imali smo dva znakovita momenta.

Prvi je - cenzura. Na prošlonedjeljnu sjednicu nisu pušteni novinari. Da se opet ne desi nešto što bi okrnjilo Gospodarevu enigmu jedne harizme. Da ga opet neko ne isprovocira pa da čujemo - Tebi, tebi ću dat... I slično. Reakcija Vijesti je bila - umjesto uobičajenih fotosa iz skupštinskih klupa, objavljeni su crni pravougaonici. Kad je cenzura, neka se vidi da je cenzura. Ali, moram reći - čini mi se da se na tim crnim slikama, koje liče na neke od monohromnih radova veličanstvenog Barneta Njumena - najbolje vidjela priroda aktuelne vladajuće politike. Djelovale su realsitično, hoću reći. Mrak crnji od noći, što je naziv jednog noar romana Majkla Konelija. To crnilo je nekako najsveobuhvatnije pokazalo pad jedne institucije. Čim je (sasvim) prešla u ruke - poslušnih. Naravno, ideja cenzure u današnje vrijeme djeluje unekoliko deplasirano. Naime, sa današnjim tehnološkim mogućnostima, društvenim mrežama, sveopštom povezanošću - gotovo da je nemoguće nešto sakriti. A kamo li razgoropađenog Gospodara. Slično se desilo i kod incidenta u narodu poznatog kao "Skupštinski boj lopova i kretena", iako je signal Javnog servisa isključen, zahvaljujući drugim prisutnim televizijama sve smo, ipak, vidjeli. Sa ovakvom cenzurom, to se više ne može dogoditi.

Uprkos cenzurisanju prizora iz parlamenta, vidjeli smo sliku koju bih volio da zaboravim što prije. A sumnjam da je to moguće.

Riječ je o opasnom performansu - poslanik jedne nacionalne stranke u skupštinskom hodniku, nekoliko listova koje je iscijepao iz Rječnika crnogorskog jezika, stavio je u mašinu za recikliranje i pri tom održao prigodno slovo. Izražavajući nadu da će se na recikliranom papiru štampati - Istina. Naravno, "Istina" koja se njemu sviđa. Očito da je logika i svijest cenzure u parlament ušla - "po dubini". Kako bi izgledala njegova "istina"? Uopšte, kako jedino i može izgledati "istina" za nekoga ko je poslanik /aktivista/ funkcioner jedne nacionalne partije? Naime, da se ne zavaravamo - ako ste političar nacionalne stranke (bez obzira na predznak, na nominaciju), vaš najefektniji marketing uvijek je - priča o ugroženosti. Ništa ne mobiliše nacionalnu svijest kao "ugroženost". Nas od Njih. Ili kako već to ide. Odmah da razjasnimo - ne mislim da Albanci u Crnoj Gori nisu ugroženi. Kao što su ugroženi i svi ostali. Lošom vlašću, lošim političarima, između ostalog. Ali, nacionalnim strankama treba stalna "potvrda" o ugroženosti, jer, treba namaći glasova da se uđe u parlament, a ugroženost je retorička majka, "mantra" koja ne može omanuti...

Poslanik koji uništava knjige se zanio. Povjerovao je da ima misiju. Da njemu pripada spašavanje albanskog naroda. Od jedne knjige? Sa ovakvim ili onakvim greškama ili nepreciznostima, ali - knjige. U kojoj ne piše ono što on tvrdi. Ali, lakše se baciti kemenom na knjigu (ili aparatom za recikliranje) nego objasniti svojim biračima - što je otkad je u vlasti, zaista učinio da pomogne - bilo kome, pa i Albancima? Da smanji njihovu ugroženost. On je dio vlasti, što čeka? Ako je problem samo u nekoliko rječničkih odrednica - to je srećni narod... Ali, neće biti da je tako.

Na koncu, ova dva detalja iz crnogorskog parlamenta - cenzura i uništavanje/ponižavanje knjige - lijepo pokazuju gabarite sunovrata ove institucije, i to, u nevjerovatno kratkom vremenu. Nije davno bilo kada se potezala “parlamentarna diktatura”, kada je ova institucija bila istinsko središte političkog života u državi, a sada je, očito, diktator zadovoljan parlamentom, pa više nema - diktature. Bar one parlamentarne. Utekla je od zastrašujućeg demokratskog potencijala jednog potpredsjednika i novog predsjednika.

( Balša Brković )