Zašto CANU ćuti?

Publikovanje CANU -ovog Rječnika crnogorskoga jezika izazvalo je veliku pažnju. Opravdano, i naučne i laičke javnosti, i to u dva pravca. Prvo, što je to prvi takav projekat, koji dolazi od “prve” naučne institucije u zemlji, tek ove 2016. godine. A onda i polemikom, koja je nastala kao kritika pomenutoga štiva. I to negativna kritika.

Kritika je stigla sa više adresa. Najglasnija je bila sa Fakulteta za crnogorski jezik i književnost sa Cetinja, ali i iz crnogorskoga parlamenta (uz nadu da neće biti zamjereno od svih ostalih koji su reagovali, bilo iz intelektualnih, bilo iz laičkih krugova/udruženja). Predstavnici gotovo svih političkih subjekata koji śede u Parlamentu su tumačili sadržaj Rječnika, a najośetljiviji su bili predstavnici manjina, čini se potpuno opravdano.

Najpodrobnija analiza/kritika Rječnika, stigla je sa Fakulteta za crnogorski jezik i književnost sa Cetinja. Rječnik je posmatran iz više uglova - lingvističkim, književnim, leksikografskim, istoriografskim... sadržajima u Rječniku bavili su se profesori i asistenti ovoga Fakulteta. Bez obzira na to što ko mislio o naučnoj utemeljenosti stavova iznešenih u pomenutim kritikama, nameće se kao jako simptomatično da od strane autora i izdavača Rječnika nije stigao konkretan odgovor baš ni na jednu od potenciranih manjkavosti/propusta/grubih grešaka Rječnika.

Upravo, to su i razlozi iz kojih su ispisani ovi redovi. Kao neko ko je vrlo zainteresovan koristiti Rječnik, bilo sa nivoa laičke znatiželje ili kao neko ko se pokušava baviti naučno-istraživačkim radom, a na samome kraju i kao građanin Crne Gore koji finansira CANU , molim i tražim odgovore.

Ovakvo insistiranje proizilazi iz toga što su brojne kritike na račun Rječnika i više nego očigledne greške (prikladnije bi bilo reći stupidnosti), što je apsolutno neprihvatljivo za “najveći kulturni projekat u crnogorskoj istoriji”, kako je predstavljen. Što, bez i malo ironije, ovaj Rječnik i treba da bude - model, princip, uzor za sve slične projekte koje ćemo u budućnosti realizovati.

Primjera pogrešnih navoda neupitnih činjenica, kao i u najmanjun ruku iznošenja kontradiktornih stavova, je puno. Stoga je potreba izdavača i autora da objasne npr. sve one stavove vezane za Albance, koji su ovih dana izazvali lavinu negativnih komentara od strane predstavnika ovoga naroda u Crnoj Gori. Ili sve ono što je stiglo kao kritika od predstavnika Muslimana/Bošnjaka, jer ima potpuno istu težinu.

Takođe, prijeko je potrebno dodatno pojasniti i stavove koji su izošeni u kontekstu nacizma. Na primjer pojašnjenje riječi “alhemijski” sa strane 52, đe u objašnjenju stoji: “njegov najveći uspjeh bio je alhemijski postupak koji je zlato iz koncentracionih logora, pretvarao u bogatstvo na nekoliko privatnih računa”. Ovako izvučeno iz konteksta, stiče se utisak da se afirmativno govori o praksi iz konclogora, tj. na njih se aludira kao na rudnike zlata. Uz ove stavove vezane za nacizam, ne smiju se preći ni dodatna objašnjenja vezana za antifašizam. Ovo naročito, ako imamo u obzir svu našu antifašističku tradiciju - kako to da se u kontekstu upravo antifašizma i kao antifašista, na str. 73, pominje četnički komandant, odlikovani kolaborator Draža Mihailović?! (“...dokažu kako je Draža bio pravi antifašista...”)

Ne bi bilo za crnogorsku javnost ni malo nezanimljivo i da se pojasni kako se u Rječniku može pronaći grubo pogrešno interpretiranje istorijske hronologije - počev od pada Zapadnoga rimskoga carstva, trajanja Novoga vijeka, preko tačnoga datuma Oktobarske revolucije ili početka Aprilskoga rata (str. 378, 79, 476)? Na tom fonu bi bilo zanimljivo i objašnjenje tumačenja stupidnosti vezane za Mjesec, kao planetu (str. 357), ili predstavljanja kralja Aleksandara Karađorđevića kao čuvara demokratije.

Međutim, ono što posebno brine, i na čemu treba insistirati, jesu činjenice koje se tiču lingvistike, leksikografije i književnosti, a koje su se našle na meti veoma negativne kritike. Tako, recimo, u potpunosti je bez i jednoga komentara, od strane autora ili izdavača, prošla kritika na njihov račun, da su “amputirali” dobar dio crnogorske književnosti (sve prije Petra I Petrovića Njegoša)? Ili optužba da se “svojatalo”' nešto što ne pripada crnogorskoj književnosti! Isto tako je tretirana kritika vezana za foneme, akcente i brojne metodološke propuste, počev od samoga naziva rječnika!

Na kraju se nadamo da autoru ovih redova neće biti pripisana pripadnost vladajućem režimu, zbog “smjelosti” da se javno zapita zašto nema konkretnih odgovora na više nego konkretne zamjerke na račun CANU -ovoga Rječnika. Valjda nije potreban nalog DPS-a (sa kojim je upravo CANU , između ostaloga, kreirala politički ambijent potonje dvije decenije) da se iskaže čuđenje na ćutanje najveće naučne ustanove naše zemlje. Naročito, ako se u obzir uzme politička opredijeljenost i pripadnost autora.

Autor je profesor istorije

( Petar Glendža )