Nijesu sve greške zaista greške

Suočen sa tekstovima koji posljednjih dana pune novinske stupce, a tiču se Rječnika crnogorskog narodnog i književnog jezika CANU, osjećam želju i obavezu da, kao jedan od obrađivača leksičke građe, kažem nekoliko riječi kojima bih, javno i bez namjere da polemišem sa pojedincima i institucijama iza pomenutih tekstova, iznio svoj stav o problematizovanim segmentima Rječnika, ali i da pomenem nekoliko činjenica koje se ranije nijesu javljale u medijima.

Naime, već na samom početku rada na ovom projektu bilo je jasno svima nama koji smo bili uključeni u taj posao da će hajka koja je počela već na sami pomen izrade rječnika crnogorskog jezika (kroz već uobičajene fraze o nepostojanju našeg jezika i tvrdnje da CANU ne može pisati bilo šta u vezi s tim jezikom) uzeti maha čim prvi tom izađe i, evo - nijesmo pogriješili. U razloge ovih napada ne bih ulazio. Svakome iole upućenom u stanje u Crnoj Gori je jasno da mogu biti raznoliki - od negativnog stava prema CANU, preko negiranja crnogorskog jezika i razlika između onih kojima je u sintagmi crnogorski jezik bitnije ovo crnogorski i onih kojima je bitnije ovo jezik, a završno s ličnim frustracijama. Već u prvih nekoliko dana nakon promocije prvog toma, mogli smo pročitati u medijima iz regiona da su se „među plavim koricama“ našle odrednice (u pomenutom tekstu su to sve riječi) kao što su špital, fadžola, soldat, dugotrpna dugočekalica i slično, iako je prvi tom obuhvatio samo odrednice na prva tri slova azbuke. Samo iz takvih neistina, na samom početku „života“ ovog rječnika, namjera protivnika ovog projekta i jezika je jasna svakome ko objektivno sagleda stvari. Jesu li se branioci crnogorskog jezika oglasili da zaštite taj jezik od ovakvih napada? Nijesu. Nije mnogo prošlo dok su napadi stigli i iz Crne Gore, najprije uopšteno i bez mnogo argumenata, kako jedino i može kada se reaguje u tekstovima pisanim prije detaljnog iščitavanja Rječnika, a zatim navodeći nekoliko primjera od kojih ću se nekima možda baviti nekom drugom prilikom. Osim toga, o Rječniku su sa osudom govorili i ljudi koji su otvoreno priznavali da Rječnik nijesu ni uzeli u ruke.

Najveći problem je izazvala definicija odrednice albanizacija, zato ću o njoj prvo govoriti. Ovdje je bitno naglasiti tri stvari. Prvo, autorski tim je jasno dao do znanja da nije bilo namjere da se uvrijede ni Albanci ni pripadnici bilo koje druge nacionalnosti, što se, naravno, odnosi i na vjeroispovijesti, rase, opredjeljenja i slično, iskazavši tada i žaljenje ako je neko protumačio tu odrednicu na taj način... Takav odabir riječi u definiciji riječi albanizacija je, kao i u drugim sličnim primjerima, rezultat nepromišljenosti, možda neiskustva, ali nikako zle namjere. O tome koliko smo zle namjere imali, govori i činjenica da niko nije ni pomislio, čitajući definicije iznova, da se time albanski narod negativno označava, inače bi to sigurno bilo odmah ispravljeno.

Drugo, na obradi Rječnika trenutno radi šestoro obrađivača koji dobijaju različite djelove korpusa, tako da je normalno da postoje male razlike u objašnjenjima, kad jedan obrađivač dobije odrednicu albanizacija, drugi anglicizacija, a treći afrikanizacija, pa i nakon procesa ujednačavanja.

Treće, sporna riječ u toj definiciji (u pitanju je riječ nametanje) višeznačna je riječ, a jedno od njenih značenja u okviru konteksta koji je primjenljiv na rečenu definiciju je i sljedeće: svojim autoritetom, uticajem, značajem činiti da neko nešto prihvati kao logično, prirodno. Ovo je definicija (koja je isto nekako promakla napadačima ovog projekta) iz najobimnijeg i najdetaljnijeg višetomnog rječnika na našim prostorima, Rečnika srpskohrvatskog književog i narodnog jezika koji je objavila (i još uvijek objavljuje preostale tomove) SANU. Ovaj rječnik pominjem kako bih ukazao na drugu bitnu stvar: ovih dana smo mogli pročitati kako CANU radi svoj rječnik prebrzo i s neiskusnim ljudima, za razliku od rječnika koje su objavljivali Srpska akademija nauka i umetnosti, Matica srpska, Matica hrvatska itd., gdje su radili najviđeniji lingvisti i to u mnogo većem broju, uz pomoć iskusnih leksikografa i pod budnim okom redaktora koji su zaista bili najveći stručnjaci u lingvistici svojeg doba.

Ovih dana, međutim, nijesmo mogli pročitati da i ti rječnici, pisani godinama (ili desetinama godina, a još se radi na njima) i s takvim autorskim timom, ipak imaju po nekoliko strana ispravki prvog ili prethodnog izdanja, a te ispravke variraju od izmjene akcenta, roda ili izvora preko izmjene definicija ili gramatičkih informacija o odrednici, do brisanja ili dodavanja čitavih odrednica i primjera. Normalna je stvar, dakle, da se u ovom poslu, kao i u svakom poslu, griješi, čak i kada se radi sporije i kada su u posao uključeni i iskusniji i stručniji ljudi. Istina je da na početku nijesmo svi imali leksikografskog iskustva (svakako nije istina da nije imao niko, kako se moglo čuti u kritikama Rječnika), ali sada već imamo makar ovu jednu godinu i jedan tom za sobom, pa ako to nije dobro, popravićemo se, a ako ima grešaka - ispraviće se. Kad se dese najvećima, mogu se oprostiti i nama. Dođosmo, dakle, i do grešaka. Odmah da naglasim: priznajem da ih je bilo. Vjerujem da će ih biti i ubuduće, ne zato što želimo tako, jednostavno će ih biti, onako kako ih uvijek ima u svakom rječniku jer je izrada rječnika veoma težak i kompleksan posao, na kojem se stalno radi. Zato se može štampati letak sa ispravkama već uz ovo izdanje, ispravke već u drugom izdanju itd.

Moram isto tako kazati i da nijesu bile greške sve ono što je kao greška navođeno ovih dana. Nešto je tu stvar lingvističke interpretacije i tu bi pet lingvista moglo imati pet mišljenja, nešto sasvim jasno nije greška niti može biti govora o tome, nešto je i pogrešno interpretirano. Nešto nije greška, ali može se uraditi i bolje, i bolje će se i uraditi u nastavku rada. Nešto, najzad, jeste greška. Kao neko ko je uključen u ovaj projekat i neko ko iskreno voli svoj jezik (koji sam javno podržavao, za informaciju onima koji nas napadaju da radimo protiv njega, godinama prije nego što sam upisao studije crnogorskog jezika i južnoslovenskih književnosti u Nikšiću, godinama prije nego što je taj jezik postao službeni i normirani jezik i prije nego što je Crna Gora bila nezavisna država, za šta imam, zlu ne trebalo, i pisane dokaze), zahvalan sam svakome ko je, dobronamjerno ili ne, ukazao na te eventualne greške, zbog čega će krajnji rezultat biti samo jedan - bolji i unaprijeđen rječnik crnogorskog jezika. Svaki doprinos poboljšanju kvaliteta Rječnika i crnogorskog jezika pozdravljam i radujem mu se. Čak smo i u toku rada uzimali u obzir predloge koji su koristili Rječniku, pa smo, recimo, proširivali izvore rječnicima i djelima pisaca koji su, priznajem, nepravedno bili zanemareni, a trudimo se da tu praksu konstantnog poboljšavanja nastavimo.

Najzad, moram pomenuti i ovo: kroz pomenute kritičke tekstove se provlači dvadesetak odrednica, od kojih, već rekoh, nijesu baš sve sporne ni djelimično (jer neke imaju više značenja), ali i kad bismo uzeli da sve jesu, to bi opet značilo da ih fali još stotinjak da bi se pokrio samo jedan procenat ukupnog sadržaja Rječnika. Još oko šest stotina odrednica i opet bi 95 odsto rječnika bilo dobro. Da parafraziram riječi Vuka Karadžića iz predgovora Pismenice serbskoga jezika: Trud će naš biti dovoljno nagrađen i naša će sva želja biti ispunjena ako ovim početkom makar najmanju korist jeziku crnogorskom prinesemo. Naravno, mogao bih o ovome pisati i detaljnije, i duže, i stručnije, ali mi to nije bila namjera, niti su dnevni listovi mjesto za to. Želio sam samo da naglasim razloge zbog kojih sam i dalje na ovom projektu i zbog kojih i dalje stojim iza njega, ali i da pokažem javnosti da nije sve onako kako izgleda iz objava koje čitamo ovih dana.

Početak svakog projekta je najteži dio posla, ali je to i najbitniji dio. Biće, iskreno se nadam, još rječnika crnogorskog jezika, ima još institucija koje su pokazale spremnost i želju da započnu sličan projekat, i ja s nestrpljenjem čekam njihove rezultate i njihov doprinos crnogorskom jeziku. Mi smo, evo, počeli.

Autor je obrađivač leksičke građe, Institut za jezik i književnost "Petar II Petrović Njegoš", CANU

( Bojan Minić )