Bolesnik ili mrtvac - posljednja šansa Crne Gore

Već četvrt vijeka na crnogorskoj političkoj sceni pratim djelovanje Krivokapića, Lekića, Milića i Rakčevića. Sticajem okolnosti, nepunih pet mjeseci pred izbore, to je četvorka čiji će rad odlučiti pobjednika. Kada bi radili pametno i složno, poraz Đukanovićeve partije je neizbježan. Sa sadašnjim nivoom nezadovoljstva građana, Đukanović ne može dobiti izbore; njegova jedina šansa je da mu ova četvorka lošim radom pokloni izbore.

Počeću sa najvažnijom istinom koju treba da zna svaki građanin Crne Gore: sa ovakvom teritorijom i malim brojem stanovnika Crna Gora može biti najbolja evropska država - sve sem najbolja evropska država je neuspjeh i nesposobnost.

Nažalost, vlast je Crnoj Gori nametnula najnehumaniju od svih vrsta kapitalizma čija je suština ogroman profit tajkuna i mrvice za građane. Više puta sam javno rekao da su rezultati sadašnje vlasti, prije svega rasprodaja privrede i teritorije i divljačko razaranje obale, ravni veleizdaji države (uvijek naglašavam da ne sudim ljude i njihove namjere, nego samo njihove rezultate). Sasvim je sigurno da će ova vlast u naredne četiri godine potpuno završiti nepovratno razaranje preostale ljepote i bogatstva Crne Gore; uništavanjem svih resursa bi zauvijek bila izgubljena šansa da Crna Gora postane mudro i humano organizovano i ekonomski jako društvo. Najkraće, ako opozicija nekim čudom dobije izbore 2016, naslijediće bolesnika, a ako dobije izbore 2020. naslijediće mrtvaca.

Pitam se da li je opozicionoj četvorci jasno da ovakva kakva je sada, opozicija ne može dobiti ovogodišnje izbore. Uzrok poraza neće biti takozvane izborne krađe kojima se opozicija redovno pravda. Do poraza će dovesti slab kvalitet i usitnjenost opozicije, kao i snage koje su opozicija postojanju države Crne Gore. Građani opravdano ne vjeruju u sposobnost ovako usitnjene i nesložne opozicije da Crnu Goru učini boljom.

Crnoj Gori nema spasa bez kvalitetne opozicije, koja ispunjava sljedeća četiri uslova.

Prvo, da nije opozicija postojanju države Crne Gore, nego opozicija katastrofalnom vođenju države.

Drugo, da je ne vodi mržnja prema vlasti, nego ljubav prema Crnoj Gori. Na mržnji, osvetoljubivosti i bilo kojoj drugoj vrsti negativne energije nikada ništa dobro nije stvoreno. Crnu Goru neće učiniti boljom to što će neko ubiti boga u njima i poslati ih u Spuž. Crnu Goru možemo učiniti boljom (za dobro nas, naše djece, unuka, praunuka...) jedino ako se ljudskim kvalitetima, radom i humanom vizijom razvoja Crne Gore uzdignemo visoko iznad njih.

Treće, opozicija mora da ima jasnu viziju razvoja Crne Gore i njenog pretvaranja u mudro i humano organizovano i ekonomski jako društvo. Vizija koju sam predložio prije četvrt vijeka (i više puta ponovio poslije toga) neizbježna je osnova za svaki preporod Crne Gore.

Četvrto, mora postojati jedna velika partija koja će na izborima imati približno istu podršku kao DPS.

Zbog toga molim četiri lidera (Krivokapić, Lekić, Milić i Rakčević) da uz poštovanje ovih principa, za spas Crne Gore, odmah ujedine svoje stranke u jedinstvenu zajedničku partiju (Socijalistička zelena partija bi moglo biti ime koje oslikava njenu suštinu). Naravno, nova partija bi bila kraj postojanja njihovih sadašnjih partija, ali to nije žrtva nego otvaranje vrata za izbornu pobjedu. Ne postupi li tako, razjedinjena opozicija će sigurno izgubiti oktobarske izbore, a uništavanje Crne Gore će biti definitivno dovršeno u naredne četiri godine.

Građani bi imali znatno više povjerenja u veliku zajedničku partiju, nego u od danas do sjutra koaliciju malih stranaka. Uz dobru pozitivnu kampanju, zajednička partija bi lako prešla granicu od 30% glasova na izborima. Poslije izbora takva partija bi mogla računati ne samo na Demokrate nego bi je i albanski, bošnjački i hrvatski političari gledali kao privlačnog i ozbiljnog partnera.

( Dragan S. Hajduković )