Uzalud bi da sakriju - ”car” je go

Suština parlamentarnog sistema, kakav je crnogorski, jeste kontrola izvršne vlasti. To ne znači opštu pometnju kad premijer treba da kroči u parlament, niti podrazumijeva zabranu poslanicima da mu postave pitanje o najbliižim saradnicima - od kojih je jedan sam priznao da je šef kriminalne grupe koja se bogatila o našem trošku.

Uloga parlamenta nije da predsjedniku Vlade, na premijerskom ali i svakom drugom satu, u Skupštini stvara priliku da se hvališe kako i od nas ima gorih u regionu, te kako je njegova vlast 25 godina obnovila državu i dovela “investitore” koji su opljačkali njeno bogatstvo, sebi i premijerovim prijateljima napunili džepove, a državi dali -ništa.

Premijer ne može poslanicima držati lekcije šta treba da ga pitaju, a šta je pitanje za one niže - ministre. Kad rasprodaje obalu i pravi hotele u koje ne mogu da kroče građani koje je njegova vlast osiromašila, to nije pitanje za resornog ministra nego za njega. Kad ga poslanik pita gdje je interes države da se investitorima sa divljnih destinacija ili of šorova dijeli državno bogatstvo, uz tajne ugovore, on to treba da objasni. Gdje je interes države ako se milioni vrte po svijetu, preko of šorova, a Crna Gora ih i ne vidi?

Ne može premijer poslanicima da kaže da je tenderska dokumentacija proglašena tajnom, jer to što prodaje njegova vlada ili ustupa na 50 godina strancima, nije njegovo, bracino i sestrino bogatstvo, nego svojina čitavog društva.

Suština parlamentarnog sistema je jaka Skupština, u kojoj će premijer odgovarati na ono što ga pitaju, a neće prosipati maglu i prazne floskule o uspjesima, dok građani grcaju u bijedi i dižu kredite da prežive.

Koji zakon premijeru daje za pravo da bojkotuje parlament “zbog diktature”, odnosno dok njime rukovodi njegov bivši koalicioni partner? Možda rezultati izbora na osnovu kojih “opozicionu” partiju koja sada nema ni 0,02 odsto podrške birača postavlja na čelo tog istog parlamenta? Ni jedan zakon, niti Ustav, već njegova umišljenost da je monarh, car, bog…

Još ne znamo kako je njegov brat od nezaposlenog postao milioner, ko mu je u Vladi omogućio da se bogati na račun državne imovine, još ne znamo kako su kumovi i prijatelji od magacionera i automehaničara postali biznismeni, zbog čega na svakom koraku imamo kockarnice dok se škole i bolnice raspadaju, zašto naša djeca nemaju priliku da razviju velike biznise nego samo ona čiji su roditelji u DPS-u….

Sve je to proglašeno za strogu tajnu, jer je odgovor javna tajna, a nju treba da utvrdi pravosuđe. Isto ono koje je ćutalo decenijama dok je pljačkana državna imovina, a pojedinci iz vlasti postajali kontroverzni ili samo biznismeni koje je štitio samo jedan poziv telefonom tamo gdje treba.

I onda je premijeru uzalud što mu kolega iz DPS-a Milutin Simović, privremeni šef parlamenta, pomaže da gaji kult ličnosti. Svi znaju, i mi ovdje i oni u Evropi, da je, kao u bajci “Carevo novo odijelo”, car go.

I na kraju - po kom osnovu i odakle pravo Simoviću da novinarima zabrani da snime sjednicu parlamenta i da ih šalje da premijera gledaju na televiziji? I to sa par sekundi zakašnjenja, kako bismo blagovremeno isključili kamere za direktni prenos i kako ne bismo svi vidjeli njegovo od bijesa iskrivljeno lice kad ga prozivaju za lopovluk.

Je li to zato da bismo zamišljali premijera kao svemoćnog ili zato što se boje?

( Mila Radulović )