Plavljanin počeo sa 10 dolara, danas vlasnik poznate picerije u Njujorku
Ekrem se sjeća da je gazdi donio 400.000 dolara u kartonskoj kutiji, a da je Sicilijanac četiri sata prebrojavao brdo novčanica u malim apoenima
Prvi radni dan u Njujorku Ekrem Markišić počeo je sa deset dolara u džepu i bez pitanja kolika će mu biti plata.
Petnaest godina kasnije, Plavljanin je kupio italijansku piceriju u kojoj je zaradio prvu dnevnicu u Velikoj jabuci. Markišić je više od 17 godina vlasnik picerije i restorana “Mikes pizza”, jedne od najpoznatijih u Forest hilsu, u Kvinsu.
Iako je radni vijek proveo radeći u restoranima, pedesetčetvorogodišnji Markišić kaže da je ugostiteljstvo i dalje njegova strast.
Ne krijući ponos, tvrdi da za njega nema tajni u italijanskoj kuhinji i da se u spremanju hrane “ne bi pomjerio nijednom Italijanu”.
"Svaki dan sam na poslu, jer ne mogu drugačije da funkcionišem. Nas Balkance pokreće pritisak, mi bez njega ne možemo da funkcionišemo”, priča Markišić dok brzim pogledima prati svaki detalj u restoranu.
Da mu pritisak ne smeta ni nakon tri decenije u ugostiteljstvu, Markišić potvrđuje dok istovremeno prima porudžbine preko telefona, sprema pice, uslužuje goste i priča sa njima.
Čašom crnog vina prekraćuje zatišje u restoranu i dok priča maše rukama, ne krijući balkanski temprament. Kaže da u vođenju restorana nema velikih tajni i da je najvažnije da se gosti osjećaju kao kod kuće, a da je na vlasniku da im to omogući.
“Kada su gosti komšije iz kvarta, oni su ti kao familija. To nisu turisti koje vidiš danas i nikad više, već ljudi koje poznaješ i za koje moraš biti raspoložen bez obzira na umor. Restoran je rudnik u kome funkcionišeš, ili bježiš iz njega”.
Da će radni vijek provesti kao ugositelj, Markišić nije ni slutio kada je početkom devedesetih došao kod ujaka u Njujork, da se malo provede prije polaganja završnih ispita na Mašinskom fakultetu u Beogradu.
Kako je u domovini ubrzo počeo rat, odlučio je da produži boravak u Americi, a kada su u Jugoslaviji počeli da se otvaraju novi frontovi - počeo je da traži posao.
Prvu platu zaradio je u piceriji, radeći i po 12 sati dnevno.
Dok se sjeća kako je poslije radnog dana jedva pomjerao ruke, Markišić priča da je za uspjeh u poslu, osim napornog rada, potrebna i snalažljivost.
Za njega je bio presudan momenat kada se momak za raznošenje pica razbolio, a vlasnik bio na rubu nervnog sloma jer nije imao zamjenu.
“Rekao sam mu da ću ja probati da završim posao, iako praktično nisam ni poznavao Kvins. Snašao sam se nekako, a kada sam vidio da se tu, zbog napojnica, zarađuje bolje nego u kuhinji, preuzeo sam dostavu. Nakon dvije godine, praktično sam vodio restoran”.
Priča da je vlasnik Majk bio staromodni Sicilijanac, koji je teško prihvatao promjene u poslu.
Markišćeve inovacije priznavao je tek kad je vidio da donose zaradu, pa nije ni bilo iznenađenje kada je Plavljaninu ponudio da kupi piceriju, iako su njegova braća bila zainteresovana da nastave biznis.
Ekrem se sjeća da je gazdi donio 400.000 dolara u kartonskoj kutiji, a da je Sicilijanac četiri sata prebrojavao brdo novčanica u malim apoenima.
Od tada je picerija osam puta renovirana, a na meniju su i italijanska kuhinja i vina.
Markišić kaže da od tada praktično nije imao slobodnog dana, ali da se trudio da noćnim provodima nadoknadi propušteno čim stavi ključ u bravu restorana.
“Ma koliko radio i zarađivao, moraš imati ventil i raditi za svoju dušu. Ja sam radio za sebe i svoju familiju u rodnom Vojnom Selu, ali sam se uvijek trudio da nađem vremena za opuštanje uz dobro društvo i lijepe žene”, priča Markišić dok nadgleda sina koji mu pomaže u vođenju restorana.
Kaže da nasljednici nemaju energiju očeva, jer nisu rasli u istim uslovima.
“Ovo su američka djeca, odrasla u blagostanju i uz kompjutere. Nemaju naš nerv i glad za uspjehom. Sin mi pomaže i želi da vodi biznis, ali ono što ja mogu za dva mjeseca, on ne bi izdržao ni dva sata”.
Nema ko nije uspio u biznisu u zlatno Klintonovo vrijeme
Iako Amerikanci uglavnom jedu u restoranima, Markišič kaže da se ekonomska kriza osjeća i u ugostiteljstvu.
Ističe da su devedesete za sve privatnike bile "zlatne godine" i da je u vrijeme Bila Klintona bilo novca i za trošenje i za štednju. "Dešavalo mi se da zatvorim restoran iako je pred njim i dalje bio red mušterija.
Puno se zarađivalo i gotovo da nema čovjeka koji tada nije uspio u biznisu, jer je ekonomija cvjetala i bilo je novca. Biznis je počeo da pada sa ratovima, a veliki udar osjetio se ekonomskim krahom na berzi. Posla danas ima, ali to se ne može porediti sa zlatnim Klintonovim godinama”.
Balkanci uče, Meksikanci tjeraju po svom
Markišić priča da je danas teže naći dobrog radnika, nego u vrijeme kada je on počinjao.
Ljudi sa Balkana sve manje rade u restoranima, a kaže da glavna radna snaga stiže sa juga - iz Meksika.
Iako u kuhinji uglavnom radi sa zemljacima, Ekrem priznaje da je pomoć morao tražiti i iz Meksika.
"Naši ljudi su vrijedni i spremni su da nauče, zbog čega danas rade u najboljim restoranima i stejk hausima. Neki naši ljudi su toliko znali posao da su zbog njih vlasnici otpuštali italijanske kuvare. Kada radite sa Meksikancima, to ne možete da očekujete jer oni su tu samo da zarade, neće da uče i tjeraju po svome”, tvrdi Plavljanin.
Markišić kaže da prije posla u piceriji nije prilazio šporetu.
"Danas za mene nema tajni u italijanskoj kuhinji, dok znam da napravim samo dva naša jela. Ipak, kod kuće nikad ne spremam hranu. Restoran mi je dovoljan”, kazao je Markišić.
( Samir Kajošević )