Bjesomučna noćna buka ulicama grada

Nijedne nema bolje od naše policije/ Nijedne nema bolje od naše policije Paraf, "Narodna pjesma", A dan je tako lijepo počeo, (RTV Ljubljana, 1980.)

Poštovani ministre unutrašnjih poslova u Vladi Crne Gore, gospodine Gorane Daniloviću, nakon nebrojenih vaših poraza na izborima - bez obzira da li su ti izbori bili sasvim regularni (kako tvrdi vlast), ili su pak bili "brutalno pokradeni" (kako tvrdi vaš bivši saborac, vrli gospodin Andrija Mandić) - a pogotovo nakon vašeg povlačenja sa mjesta šefa poslaničkog kluba Demokratskog fronta u Skupštini Crne Gore i vaše ostavke na sve funkcije u Novoj srpskoj demokratiji, te pristupanja Demokratskom savezu krajem marta prošle godine - mnogi su prognozirali da je vaša politička zvijezda na zalasku.

Međutim, prošle jeseni je splet bizarnih okolnosti rezultirao stanovitim turbulencijama na političkoj sceni, odnosno neznatnim pomjeranjima - nazovimo to tako - i ispostavilo se da vi nikako niste na nizbrdici - nego na samom pragu zavidne političke afirmacije - što je i ozvaničeno u Skupštini Crne Gore 19. maja, u ranim jutarnjim satima, kada ste izabrani za člana 40. Vlade Crne Gore (tzv. Vlade izbornog povjerenja) - na poziciji ministra unutrašnjih poslova.

Vrijeme će pokazati da li su u pravu oni koji temelje nadu u bolje sjutra na činjenici da je nedavno potpisan međustranački Sporazum o stvaranju uslova za fer i slobodne izbore - a pitanje je i da li je sama "okolnost" da iza Sporazumuma imamo "širi sastav" - kako kaže gospodin Milo Đukanović, predsjednik Vlade - dovoljno "solidna platforma, na kojoj treba raditi do izbora, ali i nakon njih" - ne bi li se upravo posredstvom modela Vlade izbornog povjerenja trajno prevazišle duboke podijeljenosti na političkoj sceni i unutar CG društva.

Ako me pitate za mišljenje, morao bih vam priznati da mi je drago što je vladajuća oligarhija ustupila djelić svojih nadležnosti predstavnicima opozicije, bez obzira na očiglednu namjeru da time otupi oštricu političkih i socijalnih tenzija - ali sam ipak pesimista po pitanju sposobnosti opozicije da iskoristi tu šansu - jer bi to podrazumijevalo koordinirano opoziciono djelovanje, kao nužan preduslov za dublje opoziciono pozicioniranje u tamnom vilajetu CG upravljačkih struktura - a za takvo djelovanje, nažalost, teško da postoje uslovi u ovom trenutku. Sa druge strane, spremnost dijela opozicije da prihvati ponudu vlasti - može se tumačiti dvojako: i kao nagodba - po formuli daj što daš - što može, ali i ne mora da implicira "zamrzavanjem" suštinskog cilja - smjene vlasti - ali i kao trenutak lucidnosti, nakon što je u tom dijelu opozicije konačno sazrela svijest o vlastitim mogućnostima, odnosno snazi.

Dakle, Gospodine Daniloviću - ako ostavimo po strani sve permutacije, kombinacije i varijacije - ipak stoji da ste ušli u Vladu CG - i to na mala vrata, što bi se reklo - ne čemu vam ipak čestitam - uz iskrene želje da nakon narednih izbora uđete i u novu, 41. Vladu - ali ne na mala, nego na velika vrata, kako vam i priliči.

Kako bilo, sada je na vama da pokušate da u što većoj mjeri spriječite zloupotrebe državnih resursa u partijske svrhe i da u domenima vaših ograničenih ovlaštenja pozitivno utičete na stvaranje nužnih preduslova koji bi rezultirali time da budući izbori budu raspisani, organizovani i sprovedeni - u fer i korektnoj atmosferi - i od srca vam želim da uspijete, barem donekle, u toj misiji.

Nadam se, takođe, da ćete ipak naći vremena da se posvetite i pojedinim, vrlo specifičnim problemima koji muče građanku i građanina, glasača i glasačicu - što je zapravo i centralni motiv mog obraćanja vama - jer mi iskustvo govori da rješavanje svakog problema koji se tiče javnog interesa - koliko god taj interes bio naizgled minoran - zadire u samu suštinu funkcionisanja sistema, koji odavno nije naklonjen građanki i građaninu pokornom - veliko je pitanje da li je ikada i bio naklonjen - već tzv. partikularnim, da ne kažem privatnim interesima - koji se vrlo često manifestuju u krajnje ogoljenom obliku.

Recimo da sam prije nekih tri ili četiri decenije postao svjestan stanovitih obrazaca devijantnog ponašanja mladih - kojima je korijen, rekao bih, u mladalačkoj potrebi za (pre)naglašavanjem individualnog prisustva u ovoj dolini suza - potaknutoj, najčeće, frustracijama uzrokovanih neostvarenošću na planu društveno-prihvatljivog ispoljavanja seksualnosti - što može da rezultira i bjesomučnim urlikanjem mašinama u ranim jutarnjim satima.

Razumijem potrebu da se sjedne u kola ili na motor - i da se, sporta radi, razvali mašina u nekih 100 ili 200 metara ravne i prave ceste - shvatam, otpilike, u čemu bi se sastojao taj užitak - ali mi nikada nije bila jasna potreba da se to čini u strogom centru grada, u vrijeme kada građanke i građani, glasačice i glasači, slatko spavaju.

Nikada mi nije palo na pamet, da se razumijemo, da bez prijeke potrebe natežem mašinu - ali ako mi jednom padne na pamet da i to probam - recimo u Podgorici - pokušao bih da dignem moju staru Pandicu na 120 (vjerovatno bi se jadna Pandica raspala u tom pokušaju) - strogo na potezu od prvog kružnog toka na Petrovačkom putu do skretanja za Kombinat aluminijuma - nikako ne u Ulici Novaka Miloševa - i nikako ne u tri sata ujutro - nego u podne.

Treba priznati da smo od kraja devedestih na ovamo mnogo napredovali u procesima uljuđivanja - polako se navikavamo, između ostaloga, da propuštamo pješake i pješakinje na pješačkim prelazima - stare i nemoćne, za početak, zatim trudnice, majke i djecu - ali pojedini među nama nikako da odustanu od poriva da nagaze gas u centru grada, usred noći, i da probude sve živo i mrtvo.

Dakle, gospodine Daniloviću, drago bi mi bilo kada biste, kao freško imenovani ministar unutrašnjih poslova u Vladi CG, pokušali da nađete načina da stanete na put upravo opisanom ponašanju - na dobrobit svih nas koji teško radimo i kojima je miran i neprekinut san bitan uslov funkcionisanja, tj. opstanka.

Izvjesno je da rješavanju ovog problema možete pristupiti na različite načine - u zavisnosti da li želite da suzbijete ili pak eliminišete problem - ali stoji da bi cjelishodno rješenje podrazumijevalo koordinirano djelovanje mnogih čimbenika sistema - i na državnom i lokalnom planu - što je iluzija, svakako.

Pretpostavimo, gospodine Daniloviću, da ste uspješno riješili nekoliko slučajeva urlikanja mašinama u ranim jutarnjim satima - u strogom centru grada - i da sada pokušavate, osokoljeni, da privedete "k poznaniju prava" po zlu čuvenog fantoma u ukradenom ferariju - heroja tranzicione utakmice - koji uporno nastavlja da nas zabavlja ili teroriše, kako se uzme, u pozne sate - i to decenijama - i na najmaštovitije moguće i nemoguće načine. Recimo da vam je poznat čak i identitet fantoma - i da je zakon apsolutno na vašoj strani - ali da ne postoje ni operativne snage, ni proceduralni okvir djelovanja koje bi rezultiralo pozitivnim ishodom - na dobrobit svih - ili barem ogromne većine građanki i građana.

I onda, u jednom čarobnom trenutku, fantom riješi da vam pokloni lovca i par pješaka - ne bi li ta partija šaha dobila na smislu, ako se razumijemo - i vi objeručke prihvatate poklon, i strpljivo čekate da budete inaugurisani na novu poziciju, sve do sitnih sati - kada definitivno nije vrijeme inauguracijama - ali koga briga za detalje - bitno je da ste konačno ušli u nešto što - možda - miriše na šansu.

U nekom od narednih brojeva ću pokušati da analiziram ritualno urlikanje mašinama u kontekstu jednog vrlo specifičnog urbanističkog rješenja u Glavnom gradu - a vama gospodine Daniloviću želim uspjeh i mnogo sreće čega god da se poduhvatite u okviru mandata koji vam je povjeren/poklonjen.

Navijam iskreno za vas.

Srdačan pozdrav...

( Borislav Vukićević )