Priredba

Baš mi je lijepo počela ova druga decenija nezavisnosti. Postala sam slavna. Zbog jednog teksta. Poslije 35 godina pisanja. Pa čitalac na portalu Vijesti pita đe sam bila dosad. Izgleda, niđe. Prezirala sam internet novinarstvo, sajtove, blogove, fejsbuke... Sad mogu samo da se kajem...

Kaje se, garant, i moj omiljeni poslanik Goran Danilović. Zato što mandat ministra nije počeo redigovanjem biračkog spiska i brisanjem fantomskih glasača. Nego primanjem polovnih vozila na poklon. I policijskih uniformi! Do kojih drži taman koliko i ja.

Ne znam mnogo o ostalim opozicionim ministrima. Niti vjerujem u bajke o istorijskoj ulozi Prolazne vlade. Zato što je ona neprolazna blagovremeno, i to na terenu, obavila kondicione pripreme za izbore. I o tim aktivnostima nije ostavila pisane tragove. Ko je lud da kupuje glasače preko računa. Uz plaćeni PDV. I ugovor o nedjelu.

***

Srećna sam bila i zbog priredbe za Dan nezavisnosti. Na trgu Bez republike. Uspjela sam da među zvanicama prepoznam dvojicu suverenista koji su to postali svojom voljom. Jedan se javno deklarisao još 1990. Nedavno su ga deklasirali. Drugi je 1987. shvatio da Crna Gora može preživjeti bez bratske pomoći. Njega odavno ne puštaju na televizor. A, ni specijalnom tužiocu nije dao podstreka da se njime bavi.

Može biti da mi je promakao još koji pozitivni lik. Zato što su mi oči ispale tražeći, među stotinama prvoboraca za crnogorsku zavisnost, Radivoja Lalu Nikčevića. Koji je liberalima u zimu 1991. poručio da vide što će bit s njihovim glavama kad se njegovi junaci vrate sa fronta.

Glave su nam tada ostale na ramenima. Umirali smo na rate, uglavnom prirodnom smrću. Onima koji su pretekli, život ni dan-danas boba ne valja. Dosljednima - zato što im je vlast uzela sve, osim časti i hrabrosti. Preletačima - stoga što Crnom Gorom hodaju crna obraza. Puni džepovi tu ne pomažu. Jer im ni onaj što ih je kupio ništa ne vjeruje. Pa svakoga dana moraju dokazivati lojalnost gospodaru. Što riječima sa TV ekrana, što djelom u prljavima poslovima.

Puno mi je srce što na priredbi nije bilo onih koji su postavljali temelje slobode, obijajući crnogorske trgove dvije decenije. Dobro je tim izdajnicima i u zamrzivaču. Na vrijeme su shvatili da nije najvažnija poetska poruka Slavka Perovića kako će Crna Gora postojati dok je sunca i dok je Grahovca. Nego jedna mnogo prozaičnija. Ova vlast voli ovaj narod. Ovaj narod voli ovu vlast. Ko smo mi da kvarimo tu idilu...

***

A zaista je idilično izgledala ta uzajamna ljubav 21. uveče. Visoke zvanice i prvoborci niskobudžetne države odvojeni od voljenih podanika ogradom. Da se zna đe je kome mjesto, za svaki slučaj.

Premijeru je mjesto u istoriji. Samo on može tako logično da objasni zašto moramo u NATO. Od gologa straha! Ko nije za stolom, biće na meniju. On ili mi, đavo će ga znati. Istorijska je bila i jedna vrhunska manipulacija. Kaže premijer kako je Crna Gora sazrela (stasala?) da se nikada više ne zadesi kao pod Mojkovcem 1916. A tek nipošto pod Dubrovnikom 1991.

Ostaće enigma jedne harizme kako je čovjek uspio da spoji dvije bitke koje ništa zajedničko nemaju. Na Bojnoj Njivi Crnogorci su vojevali zaludnji boj protiv okupatora, za spas srpskih trupa. I junački izginuli. Konavle smo, međutim, mi okupirali. I opljačkali, pride. Boreći se da doma dopremimo što više Tuđmanovih krava. I pršuta. Sa sve gaćama Tereze Kesovije. Sramotna je to pogibija bila. Za tragediju kod Mojkovca kriv je kralj Nikola. I davno je to platio. Dubrovačka se dogodila pod drugom dinastijom. Koja još vlada, bez posljedica.

***

Čak ni slavodobitni govor nije mi pokvario slavlje. Bila sam tužna samo zato što među zvanicama nije sjedio Svetozar Marović. I to u prvom redu! Razloge ne znam. Čovjek je slobodan, objasnio je specijalni tužilac. Fali 40 i nešto miliona. Ali ih Marović nije uzeo. Koliko sam razumjela, on je osnovao neku nevladinu organizaciju. Za organizovani kriminal. Njime se, međutim, nije bavio u svoju korist...

Potpuno sam sluđena poslije Okvira na Tajnom servisu. Ne mogu da skontam što uzeše čovjeku obraz nizašto. Prije nego što je iz Brisela stigla kolektivno potpisana pozivnica, skoro pola godine nijesu ga skidali sa ekrana. Onako poniženog, sa lisicama na rukama... Sto pedeset miliona...Devedeset... Trista...Četrdeset pet... A na kraju ispade 5o.ooo eura. Sad Marović može u Švajcarsku, a Crna Gora u NATO.

P.S. Podnosim neopozivu ostavku na funkciju gledaoca emisije Načisto. Dok mi Petar Komnenić lično ne objasni zašto domaćin trpi u kući gosta nakon što mu u lice vrisne: Sram te bilo!!!

Tekst je objavljen u dodatku "Play", koji izlazi petkom uz "Vijesti."

( Ratka Jovanović-Vukotić )