Ma kakvi izbori

Zajapureni, razjareni, razdrljeni, a često i pijani mužjaci dohvate se katkad u našim gostionicama jer je netko varao na kartama ili oklevetao nečiju ženu. Plane krv, zagrmi psovka i sijevne pleska. Uskomeša se načas narod i učini se kao da će upravo početi krasna balkanska makljaža slobodnim stilom, bez ograničenja, s davljenjem, pljuvanjem, čupanjem kose, guranjem prstiju u oči i ujedanjem za nos i uši, ali jao, ništa od toga.

Jedva što je meč počeo, okupljeni zaustavljaju borce. Hvataju ih za ruke i grle, guraju i vuku od tučnjave govoreći: "Pusti, Jure, budalu. Šta to tebi, Jure, triba?", a Juru ustvari i ne treba umirivati, iznenada su ga napustile krvoločne žudnje i još se samo mlako otima moleći: "Dršte me! Dršte me, ljudi, ubiću ga!"

Obični igrokaz

Momentalni odnos u vladajućoj koaliciji, razmirice između Mosta i HDZ-a, dosta su nalik opisanom birtijskom igrokazu. Zastupnici i ministri na obje strane nadimaju se, kriče i tuku šakama u prsa kao gorile u sezoni parenja, vrijeđaju se i prijete kao kečeri u američkim hrvačkim predstavama, "jebite se!" viču, otvoreno i bez uvijanja, na veselje publike koja misli da je njihov sukob ozbiljan, a tkogod će tu i tamo i zamahnuti šakom kao da bi stvarno udario, ali na kraju se opet svi razdvoje i smire.

Ni Most ni HDZ ne žele pravu tučnjavu. Kukavice kratko istrče na čistinu da bi pokazale srednji prst ili bosanski grb protivnicima, a onda brzo šmugnu natrag. "Dršte me, ljudi, ubiću ih!" viknu s vremena na vrijeme Miro Bulj ili Ivan Kovačić, a zapravo nitko njih ne treba držati, grliti i umirivati. Nitko od njih neće bezglavo srljati.

Cijele četiri godine mandata i Mostovim i HDZ-ovim junacima mogle bi proći u opreznom izazivanju izdaljega zbog opravdane bojazni da bi u pravoj tučnjavi i jedni i drugi završili krvave gubice.

A što je to rečeno?

Opazili ste zacijelo kako je Božo Petrov neobično suzdržano reagirao kad se otkrila svinjarija s Karamarkovom suprugom i mađarskim MOL-om. Službena izjava bila mu je nešto kao: "Sad je sve rečeno", a da nitko živ, pa vjerojatno ni Petrov, nije znao šta je točno rečeno. Što to uopće znači? Metkovski mudrijaš promrsio je rečenicu bez značenja tek da nešto kaže, shvaćajući kako je njihova suradnja s HDZ-om došla do točke iza koje više nema ničega.

Dalje je samo nepregledno duboka, mračna provalija novih izbora. Žele li Petrov i drugovi ostati autentični, moralni čistunci i reformatori kakvim su se predstavljali, Karamarku ne smiju oprostiti skandal, a ipak će mu ga oprostiti jer s dobrim razlogom pretpostavljaju da se iz provalije izbora većina njih, ako itko, ne bi izvukla.

Ako nam se kojiput možda i učinilo da će se Most i HDZ dohvatiti za prsi, sada je prilično izvjesno da priželjkivanu balkansku makljažu slobodnim stilom nećemo vidjeti.

Most je ustuknuo. Slavne su poštenjačine ubacili u rikverc. Urazumili su Bulja, Kovačić se ispuhao, a Petrov zapanjeno primjećuje kako nemaju baš nikakvih problema. Situacija nikad nije bila bolja. Vlada je čvrsta, organizirana, složna i nepokolebljivo odana reformskim ciljevima, primjećuju oni zadovoljno sada kad se nad njih nadvila realna opasnost da će se vratiti svojoj bezličnoj građanskoj egzistenciji, ostati bez petnaest tisuća mjesečno, bez dnevnica, aviona, saborskih izaslanstava u dalekim zemljama, bez čokoladica na hotelskim jastucima, televizijskih pojavljivanja i niza drugih lijepih stvari u životu zastupnika i ministara. Međutim, koliko god se trudili da sve izgleda normalno, vlast se ipak raspada.

Gotovo je, fajrunt

Treći tjedan zaredom nema većine u Saboru, Željko Reiner i Ivan Šuker ne mogu sakupiti dovoljno ruku ni da ukinu ured bivšeg predsjednika, a o nekakvim ozbiljnijim odlukama, vitalnim za funkcioniranje države, da i ne govorimo. Novine i portali bjesne da su narodni zastupnici nedisciplinirani, lijeni i neodgovorni, ali ja mislim da nije to posrijedi. Zastupnici, uvjeren sam, ne dolaze zbog jednoga iracionalnog razloga. Njih je ustvari strah da je sve već okončano. Gotovo je, fajrunt, nema više Sabora. Oni se ne žele popeti na Gornji grad, do Markova trga, ne bi li nekako odgodili trenutak kad će im reći da više ne trebaju dolaziti.

(Slobodna Dalmacija)

( Ante Tomić )