"Vijesti" u Turskoj: Rat u Siriji u blizini, sedam kilometara od pakla
EU i UN su iznevjerile očekivanja, kao što je to bio slučaj u Bosni i na Kosovu, smatra gradonačelnica Gaziantepa
Od specijalnog izvještača "Vijesti"
Zamislite da zaspite teški 60 kilograma, a probudite se sa 140. Ovako je situaciju u Kilisu opisao Hasan Kara, gradonačelnik tog turskog grada, koji se nalazi na sedam kilometara od granice sa Alepom u Siriji.
Do 2011. Kilis je bio miran grad sa populacijom od 90.000 stanovnika. Danas u njemu živi više od 200.000 ljudi, od čega su oko 120.000 izbjeglice iz Sirije, ili kako Kara kaže „gosti“.
„Na sedam kilometara od nas dešavaju se najveća zvjerstva, pakao. Muškarci, žene i djeca bježe pred ratom koji je razorio njihove domove”, kaže za „Vijesti“ Kara u svojoj rezidenciji u centru grada, koji su ove godine pogodile desetine projektila koje su ekstremisti Islamske države uputili prema Turskoj. U tim napadima u Kilisu je stradalo 21 Turčin i Sirijac, a desetine su ranjene. Međutim, atmosfera u gradu, koji pored toga što se posljednjih godina promijenio ne samo u demografskom smislu, već je zbog šatorskih naselja izmijenio i izgled, ne odiše niti strahom niti tenzijom. Za razliku od Istanbula, gdje je samo dan ranije završen Svjetski humanitarni samit, u Kilisu na ulicama ne možete vidjeti policajce, a mještani na pitanje kako se nose sa situacijom pomirljivo slegnu ramenima uz komentar „daće Bog da se završi“.
Kara kaže da, uprkos tome što je broj „gostiju“ sada premašio broj domaćina, u gradu nije zabilježen porast stope kriminala, socijalni neredi i slični incidenti.
Nakon što se vratio iz Istanbula, gdje je, kako kaže, imao izlaganje od tri minuta, dok su predstavnici evropskih gradova punih 15 minuta govorili o hiljadama koje su primili, Kara pokušava da riješi probleme poput odlaganja smeća kojeg sada ima tri puta više i vodosnabdijevanja, budući da je potrošnja sa deset hiljada kubnih metara porasla na trideset.
„Ljuti smo zbog dvije stvari. Evropljani tek kad vide migrante na svojim vratima kažu da imaju problem sa migracijom. Isto je i sa terorizmom, tek kada se dogode Brisel i Pariz oni se oglase. O Kilisu svi ćute, ali ID sada napada nas, a sjutra će i njih. Jedino rješenje je uspostavaljanje bezbjedne zone na granici sa Sirijom. Međutim, ako se to ne dogodi, mi Turci ćemo uspjeti da preživimo, ali Evropa neće”.
Kilis, koji je ove godine nominovan za Nobelovu nagradu za mir, i susjedni grad Gaziantep, primili su zajedno oko pola miliona izbjeglica, od čega je oko stotinu smješteno u četiri izbjeglička kampa, dok su ostali u gradovima.
Gradonačelnica Gaziantepa, industrijskog grada poznatog po baklavi, kazala je da u njenom gradu četvrtinu populacije sada predstavljaju izbjeglice iz Sirije. Po njenim riječima, veliki problem predstavlja obrazovanje, a u osnovnim i srednjim školama su uvedene dodatne smjene kako bi se izbjeglo stvaranje „izgubljene generacije“.
„Imali smo dvije opcije. Da zatvorimo naše granice kao što to radi većina evropskih država i ostavimo ranjivu populaciju, žene i djecu, da pate. Ili da krenemo sa politikom otvorenih vrata, što smo i učinili“, kazala je u svojoj rezidenciji u Gaziantepu Fatima Šahin, bivša ministarka za porodicu i socijalno staranje. Sve troškove za smještaj preko tri miliona izbjeglica u Turskoj snosi vlada u Ankari, kaže Šahin. Ona smatra da su institucije Evropske unije i Ujedinjenih nacija iznevjerile očekivanja.
„Preživjeli smo dva svjetska rata i treba da shvate da je sada u toku treći. EU i UN su u tom kontekstu omanule. Iznevjerile su očekivanja kao što je to bio slučaj u Bosni i na Kosovu”, kaže Šahin i dodaje da Evropa samo traži „jeftiniji“ način odgovora na izbjegličko pitanje.
Većina sirijskih izbjeglica sa kojima smo razgovarali želi da se vrati u Siriju ili da ostane u Turskoj. Međutim, ima i onih koji sanjaju o Evropi. Jedan od njih je i četrdesetogodišnji profesor likovnog Selim Fedi, koji je prije četiri godine sa porodicom iz Idliba u Siriji stigao u kamp Elbejli u Kilisu. Selim kaže da bi otišao u Francusku, jer je to zemlja „gdje se poštuju slikari i umjetnost“. Selimove slike, kao i one njegovog kolege Mohameda el Mahmuda, sada uglavnom opisuju prizore stradanja i patnje.
Nijedan od njih dvojice, uključujući ostale stanovnike sa kojima smo razgovarali u kontejnerskom gradu koji se proteže na 416 hiljada kvadratnih metara, nijesu znali da je samo dan ranije u Istanbulu održan Svjetski humanitarni samit, na kojem je više od 55 šefova država i vlada izrazilo posvećenost rješavanju gorućih humanitarnih problema.
Planovi za budućnost u kontejnerskom gradu
Mohamed Atik (21), Sirijac iz Alepa, prije tri godine je stigao sa roditeljima i petoro braće i sestara u izbjeglički kamp u Kilisu. Tada tinejdžer, mislio je da će u kampu ostati par mjeseci, ali je zbog građanskog rata u kojem je njegov grad potpuno razoren, kontejnersko naselje na krajnjem jugozapadu Turske postalo njegov dom. On sa porodicom živi u jednom od 3.592 kontejnera, u kojima je sada smješteno oko 23.000 izbjeglica.
Kamp Elbejl je, kako je kazao Orhan Džavid Urbuz, sekretar za odnose sa javnošću, izgrađen za četiri mjeseca i otvoren 3. juna 2013. Porodice žive u kontejnerima od 21 kvadrata i mjesečno od turske vlade primaju 85 turskih lira (oko 25 eura) za hranu. U sastavu kampa je pet škola, vrtić i objekti za pružanje medicinske pomoći. Stanovnici, od kojih je veliki broj djece, očigledno navikli na medijske ekipe koje dolaze u obilazak, strpljivo su nam odgovarali na pitanja.
Mohameda smo zatekli u jednoj od učionica u kojima se održavaju kursevi turskog jezika. Polaznici su uglavnom mladi ljudi, koji su dio svojih tinejdžerskih godina proveli u kampu, a sada poznavanje jezika vide kao preduslov za odlazak. Mada većina želi u Evropu i Ameriku, Mohamed je među onima koji žele da ostanu u Turskoj. Planira da studira pravo, a o povratku u Siriju više ne razmišlja. „Mi ćemo postati most između Sirije i Turske. Daće Bog da se završi rat, a mi nećemo zaboraviti gostoprimstvo Turske”, kazao je Mohamed na turskom jeziku.
Dok su nas domaćini iz turskih vladinih institucija prilično ponosno vodili u obilazak kampa, koji su, prema riječima Urbuza, predstavnici UN okarakterisali kao jedan sa najboljim uslovima, sve vrijeme smo bili u pratnji obezbjeđenja. Posjetu smo završili grupnom fotografijom ispred velike slike Selima Fadija sa motivima mira i zajedništva. Iza slike se nalazi detektor za metal kroz koji svaki stanovnik kampa mora da prođe prilikom ulaska.
Galerija
( Nada Bogetić )