Tender za Buljaricu je lažan

U zabludi je onaj koji je povjerovao da je nedavni tender za prodaju 4,9 miliona m2 državne imovine u Buljarici ili njeno davanje u zakup na 99 godina (što je isto), raspisan za dobro njenih mještana i privatnih vlasnika zemljišta. Ne čudi ako je na ovo možda nasjeo duhovnik koji se premalo razumije u tenderske procedure. Brine što se to, izgleda, desilo pojedincima koji imaju malo duži staž kao privrednici i državni činovnici.

Jer, besmisleno je očekivati da bi bilo koji stvarni investitor pristao da učestvuje na netransparentnom tenderu sa mnogo nepoznatih, uz dvomjesečni rok za dostavu ponuda kao da se prodaje trafika, a sve to radi kupovine razbacanih parcela državne zemlje kojom bi do neba podigao cijenu okolne privatne zemlje, a tek zatim krenuo u njenu kupovinu od zemljovlasnika. Pitanje je da li bi ijedan investitor za njih pokazao interesovanje i da se raspišu u najstabilnijim zemljama sa dugom tradicijom tržišnog poslovanja i vladavine prava.

Sigurno je, međutim, da se nijedan ozbiljni investitor neće pojaviti na tenderu na kojem odlazeća vlast jedne nestabilne zemlje neposredno pred izbore nudi na prodaju najveću i najvredniju netaknutu uvalu Mediterana. I to bez njenog jasnog razvojnog plana i saglasnosti mještana, privatnih vlasnika zemlje, opština, čitave opozicije i šire javnosti. Dok one koji bi trebalo da ulože stotine milione eura u kupovinu zemlje i razvoj Buljarice niko ništa nije ni pitao.

Opština Bar je, navodno, dala nekakvu saglasnost ali se u tenderskom dokumentu ne navodi precizno kakvu, dok je opština Budva koja raspolaže većinskim dijelom državne zemlje u Buljarici, glasovima odbornika koji predstavljaju vlasnike zemlje i opoziciju, odbila da odobri prodaju. Samo zbog ovog potonjeg, tender je nezakonit i može se oboriti na sudu.

Znaju sve ovo u Vladi i DPS-u, ali su ipak požurili da pokrenu i zaključe tender u rekordno kratkom roku. Znaju oni da ni uz najveću efikasnost ne bi mogli završiti prodaju do izbora, ali im odgovara da mještani i privatni vlasnici povjeruju kako će im rasti vrijednost imovine pa da stoga ne talasaju pred izbore, već da glasaju za istu vlast.

Dakle, privatnim vlasnicima zemlje neće skočiti vrijednost njihove zemlje nakon tendera niti će je oni moći prodavati po visokim cijenama navodnom investitoru koji će prethodno prisvojiti državnu zemlju. Tender kojim se 99 godina čitava buljarička plaža i obalni pojas prepušta na ekskluzivno korišćenje investitoru ne može podići vrijednost već znatno obezvrijediti njihovu imovinu jer bi starosjedeoci Buljarice i njihovi gosti ostali bez pristupa moru i postali gradjani drugog reda. Isto je trebalo da se desi na susjednoj Kraljičinoj plaži, isto se već se dešava na Svetom Stefanu, Luštici, Boki i drugim najvrednijim primorskim lokacijama.

Gosti buljaričana bili bi upućeni na prezagušenu petrovačku plažu da se zajedno guraju sa tamošnjim koji su dosad bježali u Buljaricu da izbjegnu gužvu, što bi dodatno degradiralo već zagušeni Petrovac. Napokon, prodaja Buljarice radi izgradnje desetak hotela i čitavog grada na pjeni od mora, suprotno Barselonskoj konvenciji, svim dosad usvojenim prostornim planovima i lažnom obećanju da se neće graditi i prodavati stanovi na 1.000 metara od plaže, umanjila bi vrijednost ukupne turističke ponude Crne Gore, a time i zajedničke imovine svih njenih gradjana.

Na tenderu će se, naravno, pojaviti i ‘pobijediti’ zvučno of-šor ime koje će najaviti velike planove i ružičastu perspektivu lokalnim mještanima i gra-anima Crne Gore. Ali kakav tender , takav i kupac - dakle lažni tj. ortački. Pravog kupca mještani neće ni vidjeti, sa njim će tek kasnije obaviti posao onaj koji vuče sve konce u državi, ako i ovog puta uspije da dobije izbore. Tada će proći čuvena Dopuna zakona o eksproprijaciji i izmijeniti zakon koji nalaže da Vlada prethodno mora dobiti saglasnost opštine za prodaju zemlje u njenom vlasništvu.

Ako to, pak, ne bi prošlo i opština Budva nastavi da pravi probleme, Šef bi mogao podržati stvaranje nove opštine Petrovac ako bi osigurao da bude pod njegovom direktnom kontrolom. Šanse za to mu ne bi mu bile male, što priznaju i sami Petrovčani kada se šale na svoj račun i svoj grad nazivaju Pjong Jang - jer tradicionalno većinski glasaju za Velikog Vođu.

Tada će, očekivano, lažni kupac - posrednik u ‘dugotrajnim’ pregovorima dobiti odgodu plaćanja cijelog iznosa bagatelne cijene od 22 eura po m2 za državnu zemlju i dodatni stimulans za kupovinu privatne zemlje tj. cijenu koju odredi država. Tu privatnu zemlju će potom odmah preuzeti, koristiti ili preprodavati ali će je morati platiti tek nakon dužeg sudjenja sa zemljovlasnicima koji će se svi odreda buniti zbog njene niske cijene. Dijelove te neurbanizovane zemlje će zatim po tržišnoj cijeni prodati državi za razvoj nepostojeće infrastrukture. Imajući u vidu ogromne potrebe, iz te transakcije navodni kupac će možda ostvariti i veći prihod od cijene koju bi on morao da plati za vlasništvo nad državnom zemljom. Tako se zatvara krug u kojem svi gube sem budućeg navodnog kupca Buljarice i njegovih najbližih pomagača.

Ako sve ovo uspije, uslišiće se, izgleda, poziv koji je uputio Dragan Hajduković, tvorac koncepta Crna Gora - Ekološka država, u svojoj nedavnoj kolumni u Vijestima: “Molim te, Vođo, prodaj Buljaricu i, ako je još šta ostalo, napravi brdo dostojno tebe i tvojih tajkuna”.

Autor je bivši menadžer projekta EAR za razvoj Buljarice i član Građanskog pokreta URA

( Dejan Mijović )