Ratimir Martinović: Muzika doprinosi formiranju čovjeka

Poznati crnogorski pijanista, Ratimir Martinović otvoriće sjutra veče 4. Kotorsku koncertnu sezonu koja se realizuje u saradnji sa Muzičkom školom “Vida Matjan” iz Kotora. Martinović će ovom prilikom nastupiti sa violončelistom Dmitrijem Prokofjevim.

Kotorska koncertna sezona počeće ovim koncertom u Crkvi Svetog duha - koncertnoj dvorani škole “Vida Matjan” koja je, zajedno sa međunarodnim festivalom KotorArt i Don Brankovim danima muzike, organizator 4. izdanja ove zimske manifestacije. Organizatori najavljuju mnoštvo koncerata i seminara, koje će održati muzičari koji budu i nastupali. Kotorska koncertna sezona predstavlja zimsko izdanje KotorArta i trajaće sve do ljeta. Tim povodom Ratimir Martinović govori za “Vijesti”.

Otvorićete 4. Kotorsku koncertnu sezonu. Koja djela će se naći na Vašem repertoaru?

Na koncertu u Kotoru povodom početka sezone i Dana Grada nastupiću sa sjajnim čelistom Dmitrijem Prokofjevim sa kojim sam i usaglasio kompozitore i kompozicije koje ćemo izvesti. Ovo će biti prvi put da sarađujemo, čemu se posebno radujem. Sviraćemo Šubertovu Arpeđone Sonatu, Šnitkeovu Svitu u starom stilu i kraća djela Šumana i Ščedrina.

Inače, skoro sam na nekoj od televizija čuo novinarku koja je gostujućeg kompozitora najavila riječima: “a sada kompozitor sa velikim “k”. Mi smo se ipak odlučili za one sa velikim “š”.

Da li izvodite djela za koja provjereno znate da ih publika lijepo prihvata ili u repertoar ubacite i nešto manje poznato?

Publika lijepo prihvata sve što “lijepo” svirate. Pod lijepim mislim - smisleno, utemeljeno, sugestivno. Bez toga, džaba vam ljepota djela. Kao što se o dobar savjet ne može baš svako okoristiti, tako ne može ni tuđom ljepotom.

Kako se pripremate za nastupe i koliko često usavršavate repertoar?

Klavir traži konstantnu pažnju i disciplinu. Slavni Jaša Hajfec je rekao da kad ne svira jedan dan to primijeti on, dva dana već primjeti kritika, a tri dana bez sviranja primijete svi u publici. Na ideji muzike se najviše uradi mimo instrumenta. Za klavirom probate ono što ste bez klavira osmislili. Usavršavate se stalno, to je put bez kraja. Ako kojim slučajem i dođete do njega, to može da znači dvije stvari: da ste promašili kraj ili put.

Muzika se može nazvati i univerzalnim jezikom. Šta Vam je cilj da postignete svojim izvedbama i na koji način komunicirate sa publikom?

Hm. Komuniciramo na najrazličitije načine... Ima puno univerzalnih jezika. A cilj…Pa to je zapravo sama komunikacija. Aplauz je konvencija. Koncertna sala je datost. Novac životna nužnost. Komunikacija je živa i nepredvidiva. Ljudi su društvene životinje. Treba nam razmjena koju riječima ne možemo iskazati. Ali, rekoh, ima različitih nivoa komunikacije za koje, srećom, nisu baš svi zainteresovani.

Kako današnja tehnologija, koja je zastupljena i napreduje i u muzičkoj sferi, utiče na izvođačke i umjetničke sposobnosti muzičara, kako amatera tako i profesionalaca?

Utiče i pozitivno i negativno, kao i sve drugo. Zavisi od ugla gledanja i još više - dioptrije i stanja svijesti. Recimo:

Fantastična je okolnost da danas svako na planeti ima priliku da iskaže svoj muzički talenat kroz Youtube, društvene mreže ili već nekim drugim kanalima. Moderna tehnologija reflektuje ideal demokratičnosti u kom je svima data šansa. Nikada se u istoriji toliko ljudi nije profesionalno i amaterski bavilo muzikom. I to je fantastično.

Istovremeno: Užasavajuće je mnogo snimaka i izvođenja kojima je zatrpan virtuelni i realni svijet u kom svako, baš svako ima šansu da pokaže ono što smatra svojim talentom. U takvom živom blatu nazovi-talenata, pravi talenti se teže razaznaju, probijaju i lakše potonu.

Toliko mogućnosti izražavanja, a nigdje izraza. Mogao bih od sličnih pro/contra primjera knjigu da napišem.

Prema Vašem mišljenju, postoje li danas muzički velikani, stvaraoci koji će obilježiti epohu u kojoj živimo?

Vrijeme je najbolji sudija. Umjetnost nije isto što i nauka ili sport. U umjetnosti su rezultati očigledni najčešće tek poslije smrti. Treba, dakle biti životno, da ne kažem smrtno strpljiv, pa saznati.

Kakva je, po Vašem mišljenju, crnogorska klima kada je umjetnost i muzika u pitanju?

Mogao bih odgovoriti - mediteranska, planinska i kontinentalna. I metaforički ne bih puno pogriješio. Crna Gora ima veliki broj talentovanih ljudi ne samo u sferi muzičke već i likovnih i pozorišne umjetnosti. Naš je problem možda što ti pojedinci ponekad prerastaju mogućnosti institucionalnih okvira pa moraju uhljebljenje tražiti mimo njih. Bilo bi idealno pomiriti ta dva - neobuzdane, raskošne umjetničke talente pojedinaca i neminovnu rigidnost i formalnost institucija. Sizifov posao.

Kakva je publika u Crnoj Gori, a kakva u inostranstvu, da li je možete uporediti?

Čini mi se da je publika kod nas još nekako svježa, željna dobrog zvuka, bilo kog žanra. Imam utisak da se slušalac na zapadu pomalo zamorio, ne samo od muzike već od svakojake ponude svega i svačega. Potrošačko društvo, kao bumerang troši i samog potrošača. Ali zato entuzijazam publike na istoku uliva novu nadu života umjetničke muzike.

Da li smo se kao društvo otuđili od fine muzike i šta će nam to donijeti, ako već nije?

“Kakva muzika takva i država”, možda na to aludirate? Nisam siguran da se Platonova misao i danas može primijeniti. Doduše, lijepo je vidjeti, recimo kancelarku (Angelu) Merkel na koncertima umjetničke muzike. Ali ne očekujem da se to kod nas dešava. Bah i Betoven su dio njemačkog, ne i crnogorskog muzičkog naslijeđa. Da li u toj muzici ima vrijednosti koje su i naše - još kako! Dakle, dobra muzika sigurno da može doprinijeti u formiranju čovjeka zdravih svjetonazora. Ali ne mislim da bi imali neke koristi od toga da narod mimo volje utjerujemo u koncertne sale da slušaju Riharda Štrausa ili Malera. Ima drugih, suptilnijih metoda. Mlade treba postupno i temeljno muzički obrazovati. Mislim da je i KotorArt jedan od dokaza uspješne demistifikacije umjetničke muzike, njenih vrijednosti i komunikacije sa širim auditorijumom. Znači - obrazovanje i afirmacija.

Ne mislim da bi imali neke koristi od toga da narod mimo volje utjerujemo u koncertne sale da slušaju Riharda Štrausa ili Malera. Ima drugih, suptilnijih metoda

Na čemu ste, kao pijanista, trenutno angažovani, koji su Vaši planovi?

Završavam snimanje i editing kompletnog opusa Vasilija Mokranjca. Obiman posao. Učim nove i održavam stare programe jer me početkom godine čekaju nastupi u inostranstvu. Ali lični planovi su tu da se mijenjaju i prilagođavaju životu koji se dešava. Tako da: Carpe Diem. Posvećen sam svemu što radim

Pored toga što ste pijanista radite i kao redovni profesor na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Da li Vam i koliko rad sa mladima ‘pomaže’ pri sopstvenoj izgradnji i napretku?

Učimo iz knjiga, svojih iskustava ali i od ljudi, mladih i starih. Stalno. Naravno, ako želite i umijete da prepoznate šansu da naučite. Ona će vas teže. U tom timski mentalnom sportu, manje su važne godine, titule i formalni odnosi, a više prepoznavanje i razmjena.

Sa pedagoškog aspekta, koliko je bitno posvećivanje mladima i rad sa njima?

Posvećenje je suštinsko za bilo šta čime se bavimo. Pođite samo od termina - posvetiti: svojom pažnjom, koncentracijom, ljubavlju i ukupnim djelovanjem, predmet svog bavljenja činite toliko važnim i uzvišenim da postaje svijet. Ja se trudim, šta god da radim, da to radim posvećeno. Zato i mislim da previše toga radim.

Ima li nešto na čemu posebno insistirate kao profesor?

Na proaktivnom stavu, inicijativi, idejama, pitanjima, diskusiji, interesovanju, greškama. Student nije isto što i učenik. On mora da pokaže da ga predmet bavljenja kopka, muči, tangira, ovako ili onako. Ako je konstantno bez interesa za to što radi a ima dvadeset i nešto godina, onda treba promijeniti predmet interesovanja. Vrijeme je jedan od najvažnijih ljudskih resursa

Vi ste i direktor KotorArt festivala. Da li radite na pripremama za sljedeće izdanje i imate li već neke najave koje biste mogli otkriti?

Mi smo dobar dio festivala zaokružili. Pošto radimo velikim dijelom sa stranim imenima koji imaju dosta angažmana, moramo gostovanja dogovarati makar godinu unaprijed. A ništa ne smijemo još otkriti dok ne dobijemo potvrdu da dogovoreno zaista možemo i realizovati. Nadam se da će te potvrde stizati sve ranije, kakva je praksa na zapadu na koji se ugledamo.

Vrijeme je jedan od najvažnijih resursa čovjeka. Kod nas to tek počinje biti.

( Jelena Kontić )