Zoran Kostić Cane: Život je neprestano ulaganje u vlastiti opstanak

Ovu godinu dočekali su u Kotoru, narednu će u Budvi. Nakon što su u posljednje dvije godine bili više posvećeni drugim projektima - frontmen Zoran Kostić Cane svom novom bendu “Škrtice”, a gitarista Nebojša Antonijević Anton svom prvom solo albumu - Partibrejkersi su ponovo na okupu, svirajući svoje hitove na koncertima po zemljama okruženja, a nakon Hrvatske i Slovenije na red će tokom praznika doći i Crna Gora.

Kultni beogradski rok sastav sviraće 1. januara u Budvi, na trgu ispred Starog grada, gdje će binu dijeliti sa grupama Akademija i Van Gogh. Tri godine nakon izlaska njihovog posljednjeg albuma “Sirotinjsko carstvo”, frontmen popularnih Partibrejkersa objasnio je za “Magazin” zašto ne rade na novom, a pričao je i o teretu njegove popularnosti, generacijama koje dolaze i neinspirativnosti vremena u kojem živimo.

Mada je trenutno posvećen potpuno Brejkersima, beogradski roker dotakao se i novog albuma Škrtica, sa kojima je debi izdanje objavio prije dvije godine.

U kakvom raspoloženju dolazite u Budvu, jeste li gladni svirke?

Sasvim normalnom, želimo da se lijepo provedemo, i mi i ljudi koji će doći da dočekaju Novu godinu sa nama. Dakle, ništa specijalno, samo ćemo se truditi da budemo što bolji.

U posljednje vrijeme ste vezani za Crnu Goru oko praznika, budući da ste za prošli doček Nove godine svirali u Kotoru. Koliko volite te praznične koncerte, gledate li na njih drugačije?

Prošlu Novu godinu maksimalno su okej bili ljudi iz Kotora, Gvido i Nives, sve super. Znaš kako, ako mogu - ne sviram, a ako mogu - sviram.

U kom smislu?

Pa... Sigurno ne bih sad svirao napolju negdje na otvorenom i sve to. Znači, u skladu sa zdravljem i prilikama koje vladaju.

Imate još najavljenih koncerata, da li se može očekivati da naredne godine više budete posvećeni svirkama, budući da ste u prethodnom periodu radili i na drugim projektima, vi sa Škrticama, Anton na solo albumu?

Ove godine smo imali već oko 25-26 koncerata, što je za nas jako dobar prosjek iz prostog razloga što nisu to koncerti koji su raspoređeni, nekad imamo četiri koncerta za šest dana. Znači promjena klime, ekstremno visoke temperature... Evo sad smo išli za Zagreb i Split, snijeg i sve to, nije lako. To je 850 kilometara, pada kiša, možda i malo sunca ima, pa onda snijeg... Ovaj posao otežava to putovanje koje ga prati. Inače ostalo može da se podnese koliko-toliko.

Izjavili ste da svaki koncert svirate kao da vam je posljednji, jer je i moguće da bude posljednji, budući da su “Partibrejkersi pod akutnim stresom”. Na što ste mislili pod tim?

Mislim na ono što mislim ili što ne mislim. Sviramo, damo sve od sebe i to je to.

Radite li na novom materijalu?

Ne. Nemamo još novi materijal. Što, da bi snimili pjesme samo da bi ih izbacili? To je totalna glupost.

Čekate inspiraciju?

Ja nisam za fabričko izbacivanje pjesama i to je to.

Neke vaše kolege sa rok scene znaju da kažu da je ova naša sredina bar inspirativna zbog svih negativnih stvari koje se događaju u društvu, ali kada se stvari godinama ne mijenjaju može li to postati i neinspirativno?

Vrlo je neinspirativno zapravo, jer, ako živiš sve vrijeme, isto onda dođeš u situaciju da se ponavljaš, dođeš u situaciju da objašnjavaš samoga sebe ili već nešto što si rekao. Nažalost, živimo u jako teškom trenutku i jako je potrebno biti skoncentrisan da izvučeš iz sebe tu neku dobru vibraciju, zezanje, da budeš optimalno raspoložen... A često ti nije ni do čega. CIjelu ovu turneju što smo imali ove godine, svuda smo bili stvarno i bilo je i ovakvih i onakvih koncerata, ali je samo stvar u tome da malo razmislimo o svemu što se dešava.

Koliko vas obeshrabruje to što se ne mijenjaju stvari?

Nismo mi toliko bitni. Ipak smo mi porodični ljudi i slično. Ono što smo uradili, uradili smo. Ja nemam nekih ambicija. Volio bih neki kreativni skok i sve to, ali kad gledam svoju djecu jako sam... uznemiren. I kad gledam sve ovo što se dešava. Veliko je uznemirenje. Lijepo je otići, da izađeš na binu i nekom da učiniš dobar trenutak, da se ti rasteretiš, da ne moraš da misliš o glupostima kojima si okružen.

Da li je moguće zaštiti djecu od svega toga što nas okružuje?

Nemam pojma, ali njima je lakše nego nama. Pošto oni ne znaju što ih čeka, a mi smo u strahu od toga što ih čeka.

Mnogi u vama vide uzora i u vašim riječima traže inspiraciju. Koliko vam je teško to breme?

Jako je teško. Ponekad si obeshrabren, a moraš da daješ nadu drugome. Ali to je dobro. Sve je to trening, sve je to molitva za spas nas samih i naših duša i naših ljudi i ljubavi u nama. Molitva je najbolji trening za spašavanje.

Posljednjih godina se trudite da budete što odgovorniji prema publici, što ste i sami negdje istakli?

To sa godinama vjerovatno ide, da ne bude jezik brži od pameti.

Na tom je tragu vjerovatno i ona vaša izjava da vas nebesa čuvaju od vas samog?

Svakog čovjeka bi trebalo nebesa da čuvaju od njega samog. Jer naš najveći neprijatelj smo mi sami sebi.

Kad je u pitanju vaš drugi, noviji bend “Škrtice”, kazali ste da bi voljeli sa njima da objavite još jedan album. Što se dešava na tom polju?

Postoji obilje materijala. Stvarno je ostalo mnogo materijala i moguće da će se nešto desiti s tim. A moguće i da neće. Nema garancija. Život je neprestano ulaganje u svoj opstanak. Život je neprestana borba.

Dar je ključ za slobodu čovjeka

Često ističete koliko je bitno imati vjere, poznato je da ste okrenuti vjeri već dugo. Da nije tako da li mislite da bi bili danas tu gdje jeste ili...?

Pa, ne vjerujem. Ipak nije do nas, trebalo bi da se zahvalimo nekome ko nam je ovo omogućio. Prvo nam je dao dar, svim ljudima je dao neki dar. A dar je ključ za slobodu čovjeka. Mnogi ljudi zaborave na svoj dar, zaborave da imaju nešto što im je dato da bi se oslobodili. A još kad živiš od tog dara i kad se taj dar u tebi stvara, znaš to su lijepe stvari. Dakle, moramo da pokažemo, kako znamo i umijemo, zahvalnost. Mi živimo od ovoga što radimo, naše porodice žive od toga, duše žive od toga. Ljudi su toga željni, bili smo i po inostranstvu. Okej, ima gluposti ponekad, telefona, par nekih ljudi koji su stvarno kao da su zalutali na koncert, nije im mjesto tu. Ali gro ljudi jedva čeka da naš bend izađe, da odsvira to, da ih digne iz mrtvih.

( Stefan Strugar )