Kultura zaborava

Da je kao što nije, danas bi bio Dan mladosti. Svetkovina, najradosniji praznik jedne bivše religije. Praznici su, kako to lucidno primjećuje Jan Asman u svojoj Kulturi pamćenja, primarni oblik organizovanja kulturnog pamćenja, instrument kojim se kulturni identitet tetovira u kožu koja na okupu drži političku zajednicu. Posebno u odsustvu kičme.

Asman tvrdi da se vladavina legitimira retrospektivno, a ovjekovječuje prospektivno, drugim riječima, ona se mora predstaviti kao zakoniti izdanak istorije nekog naroda, ako misli da osigura čeonu poziciju u njegovoj budućnosti. Ko drži u svojim rukama uzde sadašnjosti odlučuje ne samo o budućnosti jedne zemlje, već i o njenoj prošlosti, birajući što će biti upamćeno, a što zaboravljeno, koji će događaji najbolje odgovarati dominantnom narativu, a koji će mu svojom brutalnom činjeničnošću prkositi i o koje bi se sapleo, ukoliko ih ostavi u životu. Tako se sa mjesta moći projektuju dva nepostojeća vremena, granajući se na suprotne strane - prošlost i budućnost - oba arbitrarno odlučiva i oba jednako nepredvidljiva. Kakofonija, koju će različiti subjekti (neka bude kao da tako nešto i dalje/uopšte postoji) nastojati da „harmonizuju“ u podnošljivu i sebi neprotivrječnu pripovijest, vri u sadašnjosti u kojoj se nadvikuju i laktaju različiti kandidati za zvaničnu istoriju (neka bude kao da tako nešto i dalje/uopšte postoji).

Prateći Asmanovu podjelu kolektivnog pamćenja možemo razlikovati komunikativno i kulturno pamćenje. Komunikativno pamćenje se odnosi na pamćenje skorije prošlosti i predstavlja sjećanja koja osoba dijeli sa savremenicima. To je lično komunicirano pamćenje odnosno istorijsko iskustvo u okviru individualnih biografija, koje uglavnom traje onoliko koliko i grupa koja ga nosi. Da bi se ovo sjećanje fiksiralo i dalje prenijelo potrebne su mu različite kulturne institucije - rituali, plesovi, pjesme, mitovi, tetovaže, odjeća, svetkovine - različite simboličke figure uz koje prijanja i na koje se oslanja kolektivno pamćenje grupe. Na ovaj način grupa se fundira i učvršćuje u vremenu, formuliše svoj identitet i daje smisao vlastitom postojanju. Kulturno pamćenje tako predstavlja institucionalizovan, objektivizovan i simbolički fiksiran vid kolektivnog sjećanja koje ima naglašenu integrativnu funkciju, pa tako može imati i osoben politički naboj. Autoritarni i totalitarni režimi monopolizuju manipulaciju sjećanjem nastojeći da na ovaj način ojačaju i osiguraju svoju političku moć.

Ne čudi stoga fiksiranost na milenijumsku prošlost koja jedina bez blama može da stane uz rame posljednjem stihu himne, neovisno o njenom istorijskom utemeljenju. Ako je odluka o hiljadugodišnjici državnosti donijeta na nečemu što se zove „Konstitutivna sjednica Počasnog odbora za obilježavanje decenije nezavisnosti Crne Gore“ kojom je predsjedavao svepredsjedavajući Premijer, onda se ona u društvu poput našeg ne dovodi u pitanje. Bar ne naglas. Praznični mamurluk proizveden danonoćnim mantranjem histeričnim panegiricima ostavlja pjevljive slogane u ušima i gorak ukus u ustima.

Možda čak jednako koliko imamo potrebu da pamtimo imamo i potrebu da zaboravljamo. Nekada da bismo opstali, nekada da bismo svoju (pri)povijest učinili koherentnijom i smislenijom, nekada jer ne možemo da podnesemo kakvi sve umijemo biti, nekada stoga što smo lijeni i nevoljni da pamtimo, a nekada naprosto iz razloga koje ne znamo, koji nam svjesno nisu dostupni. Stalno i potpuno sjećanje bilo bi, tvrdi Niče, nepodnošljivo poput nesanice, pa smo zaboravom zapravo darovani: „I kod najmanje i kod najveće sreće postoji uvijek nešto čime sreća postaje srećom: moć zaboravljanja“. Samo se tako može opravdati naša nimalno slučajna amnezija posljednjih četvrt vijeka - mi samo želimo da budemo srećni i teško zdravom razumu ili moralu ako nam stanu na put.

Ovo se naravno doima potpuno oprečno našem istorijskom saldu - obilujemo traumama koje redovno ažuriramo i sa kojima se po pravilu ne suočavamo, tvrdoglavo odbijajući da učimo iz konzervirane istorije koju proizvoljno, a opet dekretski, recikliramo za potrebe državne propagande, ne propuštajući u nju nijedan disonantan glas. Ima jedan citat koji savršeno opisuje ovakvo stanje, kao i mnogi drugi iz 1984: „Istorija je došla u stanje mirovanja. Postoji samo vječita sadašnjost u kojoj je partija uvijek u pravu“.

Ali postoji naravno i pamćenje kao otpor. Njega sačinjavaju nezvanična, zabranjena sjećanja koja se krijumčare pod različitim vladarima, kao što se zastava ove iste zemlje zbog svojih separatističke i izdajničke konotacije sakrivala pred istim čuvarima drugačijeg poretka prije samo dvadesetak godina. Ako pamtimo, sjetićemo se. Možda i toga da su etiketirani izdajnici i ismijavani luđaci ponekad najiskrenije i najhrabrije patriote, jer imaju obraza da se stide pred onim što se govori i čini u njihovo ime, a bez njihove volje i pristanka.

( Paula Petričević )