Veče jakih emocija, tuge, ali i ponosa
Na književno-muzičkoj večeri u Nikšiću promovisana je i posthumno objavljena Vukićevićeva knjiga “Kratke priče”
Grad čine ljudi, a Nikšić je postao prepoznatljiv po književnicima, umjetnicima, boemima, po onima koji su pjevali o njemu. Jedan od onih koji je u svoje stihove utkao grad pod Trebjesom je kantautor i književnik Miki Vukićević koji je preminio prošlog juna u 53. godini. Njemu u čast u nikšićkom lokalu “Propaganda” održano je književno-muzičko veče i promovisana njegova posthumno objavljena knjiga “Kratke priče”.
“Mislim da je za jedan grad jako važno da postoje jake ličnosti koje determinišu vaše odrastanje i pokazuju urbani način života. I pored tuge koju osjećam kada govorim o Mikiju Vukićeviću jer smatram da je bio nepravedno zapostavljen i kao kantautor, muzičar, tekstopisac, gitarista, ponosan sam što je postojao, što sam ga znao i što ima ljudi koji poštuju njegov rad”, kazao je muzičar i direktor Bedem festa Petar Šundić.
Izrazio je nadu da će grad pod Trebjesom znati na pravi način da se oduži čovjeku koji mu je toliko stihova posvetio, umjetniku koji je, kako reče, “živio životom dječaka i umornog starca”.
“Kao njegov komšija, polaznik na Božić, kao neko ko je podijelio dosta muke i sirotinje sa tom familijom, ali i velikog duhovnog bogatstva, velike energije i ljudskovine smatram da Nikšić treba da bude ponosan što je Miki živio u ovom gradu i da bi jedna od ulica trebalo da nosi njegovo ime”, kazao je Šundić.
Istoričarka umjetnosti Kristina Radović, koja je bila medijator večeri, podsjetila je na biografiju čovjeka koji je “proveo život lutajući po svijetu tražeći i prateći muziku”.
“Sa svojom gitarom je nastupao u mnogim zemljama. Pisao je muziku za pozorište, djecu i druge izvođače. Iza sebe je ostavio tri muzička albuma i dvije zbirke poezije, ‘Ako se život vrati’ i ‘Škola ljubavi’”, kazala je Radović.
Prema njenim riječima Vukićević, koji je radio i kao muzički urednik na radiju i televiziji, u svojim pjesmama i pričama “navodi nas da spoznamo sebe, da spoznamo vjeru u sopstveni put, kao i na to da iz sopstvenog životnog iskustva stvaramo umjetnost kao što je on to radio”.
“A njegovo životno iskustvo bilo je, kako to naziv njegove zbirke pjesama kaže, ‘Škola ljubavi i bola’”, istakla je Radović.
Veče emocija, tuge, ali i ponosa, bilo je samo podsjetnik na umjetnika koji je znao da je “sreća znati zaboravljati”, koji je sve poraze doživljavao kao svoje, koji je, kako reče dramaturg i književnik Obrad Nenezić, oko vrata nosio krst sudbine i čiji život su bile ulice kojima “koračaju njegove melodije toplije od maestrala i bolnije od sjevera kad zaurla sa Vojnika”.
“Ovo nijesu suze. Ovo me tvoja pjesma u oko bode prijatelju. Znam da nijesi umro. Ovo što mi se kupi u grlu nije jecaj nego tvoj izgubljeni akord među oblacima i neka zaturena elegija među vjetrovima koji mi zbore da te eto opet među nama čim otvorimo knjigu ili vidimo gitaru da svira sama stihove grdne od ljepote. Eto te kao princ bez trona i klošar bez doma. Eto te opet koračaš kao sigurna obmana i ono sjutra od juče i divota od bola. Eto te opet, među nama”, poručio je Nenezić.
Odlomke iz Vukićevićevih knjiga govorile su Sonja Milatović i Tijana Vujović, dok su u muzičkom dijelu večeri nastupili Bojana Marković, Anđela Bogdanović, Davor Vučetić i Petar Šundić.
Veče je inicirala Mikijeva supruga Vanja Vukićević koja se zahvalila svima.
Nenezić:“Napustio si naskao uplašen sunčev zrak”
Nenezić je pročitao je predgovor koji je napisao za Vukićevićevu knjigu “Kratke priče” pod nazivom “Umjesto molitve”.
“Oprosti što te ne zovem mrtvim i živi ovom rijekom što nesmetano teče u pakao bar još koje ljeto ili vijek, dok se ne presele u dovijek oni što si ih zvao prijateljima i slični. Oprosti na grubim molitvama jer nježnost mi je odavno deplasirana u vremenu kojim vladaju hulje, a ne ljudi”, kazao je Nenezić , uz napomenu da je teško govoriti o prijatelju koga više nema među živima.
“Rekao si da 'ponekad napuštanje izgleda kao spas' i napustio si nas kao uplašen sunčev zrak na jesenjem nebu. Tek danas znam da u ovoj knjizi ima previše bola za jednu poeziju. Zato sam odbolovao ove priče. 'Zagrli me smrti’, rekao si smrti, a ne ženo. 'Ne bojim se. Odavno te već gledam u oči. Nijesi strašna. Pitomija si i lakša od ovog života’. Do vraga kako ovo boli. Kao neka davna istina zbog koje još uvijek sanjam otvorenih oči i laž je jedina sudbina kojoj znam ime”, kazao je Nenezić dok je “Propagandom” lebdio lik Mikija Vukićevića.
Galerija
( Svetlana Mandić )