Vratimo državu - i slobodu svima

Građanke i građani, SABORCI,

U milenijumu trajanja Crne Gore decenija je samo tren. Okupismo se da zajedno više ośetimo taj momentum podizanja Crne Gore i taj momentum koji nam je uvijek bio svojstven. Crna Gora, kako se god zvala - Duklja, Zeta, Crna Gora - lakše se borilo za državnost i nezavisnost nego što se ta državnost i nezavisnost gradila. I to je ono što ovakvi granični kameni u vremenu čine - naćeraju vas da se presaberete. Da se izmjerite sa onima prije vas, da biste ostavili neku vjeru onima poslije vas o vama samima. I ovo jeste uzlet generacije koji će biti po značaju, veličini i načinu nedostižan. Ali nas time više obavezuje da ga na pravi način gradimo, odbranimo i u činimo trajnim. Crna Gora se znala uzdizati u odbrani nezavisnosti i gradnju te nezavisnosti. Berlinski kongres je bio uzdizanje vjekovne petrovićke Crne Gore. Ali kako tada, bojim se i sada, nijesmo znali tu slobodu puniti pravim sadržajem. Slobodu za Crnu Goru teško smo pretvarali u slobodu za sve njene građane. I tada je Kralj propustio vrijeme da lojalnost kruni zamjeni lojalnošću državi, vladavini prava, jednakosti i solidarnosti. I tada, kao u ovom našem vremenu, snažno raslojavanje je došlo odmah poslije priznavanja nezavisnosti.

Jedinstvena Crna Gora je bila 21. maja 2006. u odbrani vjere u punu slobodu i slobodu za sve u Crnoj Gori. I to je ta duhovnost koja je uzdizala. Ta vertikala duhovnosti čuva malu zemlju bez materijalnih bogatstava. Jer duhovnost je rijetka stvar kojoj vrijeme daje još veću vrijednost, koju vrijeme ne uništava nego je uzdiže. I ta duhovnost Crne Gore je bila prostor koji je osvojen prije deset godina.

No ne zaboravimo, Crna Gora je skoro na četvrt vijeka od referenduma o ukidanju nezavisnosti. Nema slučaja u istoriji da je ista generacija ukidala i vraćala svoju državu. I time su naša dostignuća veća. Osvješćenje naše ili promjene na Balkanu tuđe-pritisak međunarodne zajednice, potreba da se očuvaju ratni profiti…. Svakako pružena je prilika da u istoj generaciji sami sebe pobijedimo. I to je izazov za generaciju sada. Da sami svoje greške pobijedimo.

Put je jasan. Ima samo jedan put koji je uvijek znan i siguran - demokratija. Zvuči često ponavljanje isprazno, ali drugog puta nema.

Jer istorija će se ponoviti. Kada predugo vlada jedan ili jedna, bio čovjek bila partija, onda sve greške jednog ili jedne postaju greške države. A tada je država u opasnosti. Tada jedan ili jedna su prijetnja državi, a ne njena odbrana. Na nama je da demokratijom pokažemo da nezavisna Crna Gora je jedna, a da smo svi mi ostali tu da služimo i izmjerimo se u vremenu demokratije.

Odbrana je u institucijama - koje čuvaju građani. I Crna Gora se ne može bolje braniti ničime osim demokratijom. Ukoliko to uspijemo, da budemo bolji - a jesmo u mnogo čemu bolji, toliko ćemo biti trajni i snažni.

Primiče se vijek u kojem je Crna Gora prošla sve. 1918 - 2018. Sve ponore koje jedna država može proći. Ali tu je pouka bila ista - nikada nas izvanjci nijesu mogli pobijediti, ako se njeni sinovi nijesu okrenuli protiv nje. Uvijek je isto pitanje bilo - zašto se sinovi ove zemlje okreću protiv nje. Nijesmo mi narod izdajnika niti su naši rođaci i braća izdajnici. Nego smo mi narod đe zbog Ilije zamrzimo i svetog Iliju. Nego smo mi narod koji želi da živi tu svoju slobodu. Mala zajednica pune integrisanosti, ne razjedinjenosti. I to je ono što nas je čuvalo i očuvalo.

Postoji jedno stablo koje smo zasadili u XIX vijeku, od kojeg je i dalje najplodotvornije stablo državnog života Crne Gore. A to je njena multietnička harmonija i multietnička snaga. Petrovići su bili mudri u vremenu kada je to izgledalo skoro nemoguće - da zasade to stablo svih vjera u Crnoj Gori, suštinski da stvore uslov za građansku naciju. Ako su oni mogli imati u prvoj Skupštini muftiju, mitropolita i nadbiskupa i očuvati tada u zemlji koja je tek izašla iz teokratije sve ono što je multietničnosti, onda to stablo XIX vijeka još uvijek najplodotvornije političko stablo u Crnoj Gori. Ali ono nije dovoljno. Za izazove XXI vijeka mala zemlja mora ojačati do kraja građansku Crnu Goru. Građanin kao nosilac suvereniteta.

I sada smo pred izazovom da tu slobodu pojedinca branimo. Ona piše u Ustavu, u nju smo se svi zakleli, a ona još uvijek ne živi u Crnoj Gori. I ako građani Crne Gore ne budu ośetili svoju snagu kao suvereni ove države imaćemo opet priliku da izvanjci pomognu da se njeni sinovi okrenu protiv Crne Gore. Uvjeren sam, a ponešto i sa vama poštovani saborci sam i ośetio: da smo blizu i da se stvari na vanjskom planu dešavaju onako kako su uvijek bile.

Najbolji smo bili tamo đe smo bili potpuno jedinstveni, a to je Evropska unija i NATO. I to je ono što je sve iz Pokreta za nezavisnost držalo zajedno 10 godina. Tu smo bili svi kao jedan. I to je bila ideja koja je nosila i Pokret za nezavisnost. I ostvarili smo te velike ciljeve. Dobila je Crna Gora sigurnost kao osnov za sve ostale napretke. Ne zaboravimo upravo će skoro vijek da smo za “zelenim stolom” izgubili nezavisnost. Nijesmo bili ni gubitnici u ratu, žrtvovali smo se za druge, a izgubili smo u Versaju svoju državnost.

Ovo je korak koji nadam se vraća istorijsku pravdu i za navijek izbjegava da za “zelenim stolom” budemo tamo đe smo bili u Versaju. Ali to je početak suočavanja sa samim sobom.

I u životu, ličnom i kolektivnom, pobjediti druge je lakše nego pobijediti sebe. Ova Crna Gora je u mnogo čemu slabija nego ona 2006. godine. Je li istina i slobodna riječ jača u Crnoj Gori? Vi ćete mi reći. Je li vjera da idemo putem socijalne pravde, što smo zapisali, i razvoja ujedinjujuća u Crnoj Gori?

Primiče se 30 godina višepartizma u Crnoj Gori. A ona Titova Crna Gora je trajala 35 godina. Izmjerimo se ekonomski sa Titovom Crnom Gorom - pa ćete znati kakvih je naših tri decenije, a kakvih je njegovih tri decenije u Crnoj Gori. Crna Gora Titova je krenula bez metra asfalta, sa sto metara električne žice na Sv. Stefanu, bez jedne džade i u Boki. Titova Crna Gora nam je ostavila enormno bogatstvo - bogatstvo institucija, univerziteta, Pobjede, televizije - Titova Crna Gora nam je ostavila poštovanu ekonomiju koja je bila u suficitu platnog bilansa sa inostranstvom, školski i zdravstveni sistem, a koji mi još živimo 30 godina. To je mjera za 10 godina nezavisnosti. Za 30 godina višepartizma kako ova Crna Gora može izaći sa biljegom onoj Crnoj Gori.

Jedna pobjeda, koliko god velika bila, mora biti opravdana boljim životom građana. I nije nikada građanim ođe bilo krivo na mali no na krivi dio. I zato ćemo pokušavati da otvaramo prostor neprijatnih istina da bismo uzeli odgovornost za budućnost. Ne vidim bolji način da se voli Crna Gora. A svak će zesebno izmjeriti svoje parče istorije. Prisjetimo se kako je hrabrost manjina devedeset i druge omogućila mnoštvo na referendumu 2006. Da nije bilo manjine 1992. godine, a i tu će četvrt vijeka, ne bi bilo hrabrosti većine 2006. godine.

I to je poruka za danas i za sve, jer zajednica smo koja stvara moralne vrijednosti - čojstvo i junaštvo. A što je mnogo važnije Crna Gora se pokoravala takvim vrijednostima. Sada će biti dovoljno da se pokorimo zakonu i Ustavu, ali i da na toj duhovnosti - moralnosti da i dalje gradimo vitalnost ove naše male, ali po moći da traje velike države. Zemlje koje imaju moć trajanja su najveće zemlje. Ova zemlja traje milenijum uprkos svemu, što bi brojevi, istoričari i prognozijeri predvidjeli.

Zato ovo nije obraćanje saborcima sa imalo pesimizma, ovo obraćanje je samo sa puno odgovornosti da to što nas je zapalo, a bilo je mnogo boljih od nas koji su to trebali da urade - da vratimo državu, da je napunimo onom slobodom, pravdom, razvojem koji će je učiniti neuništivom.

Autor je predśednik SDP-a

( Ranko Krivokapić )