Dukljanski blues

Mislim ovih dana o ilirskom plemenu čije su gradine nicale na brdu Volujica par milenijuma prije nove ere, i pitam se pitam, jesu li to bili crnogorski sinovi, budući na glasu kao opasni lovci, ratnici i nelak plijen mrskom agresoru.

Zvali su se Enhelejci, odnosno Jegulje ili Zmije, kako god, pozdravljam ih sa ove vremenske distance kao čistu fikciju koja ne obavezuje.

Zamisli, međutim, da se neki od tih nesretnika podigne ispod mogile i vidi kako slavimo hiljadu godina. Inače su sahranjivani u fetusnom položaju, na podlozi od pijeska ili morskih oblutaka. Nauka ih je zaboravila, kuće im se ugasile i nema vala nikakve političke računice da se veljamo po brdima i riškamo po njihovim kostima. Oni su samo svjedoci da je ova primitiva oko nas počela davno i da je prije makar nekoliko milenijuma krenula nedemokratska bitka za zemlju koju zovemo Crna Gora.

Jer ni lokalni Enhelejci nisu bili čisti Iliri, već je to bio poluilirski etnički supstrat nakon kojeg slijede Grci, Rimljani, Sloveni, Turci, svi što uvaljivahu zlaćane nože i penise jedni drugima kako bi ova divinska obala postala njihova.

Ako zanemarimo etničke bedastoće, a jašta ćemo, rečena se istorija svodila na klasnu borbu i pišanje po sirotinji, tako da se iznad Gornjeg Šušanja recimo izdvaja Velja mogila, grobina nekog depesovca iz duboke povijesti, a po nekima i samog Kadma Argonauta, što rado volim da napomenem budući mi se porodični dom nalazi u obližnjem naselju Ilino.

Tako je, dobro ste obaviješteni, baš je u istom Ilinu pronađena eneolitska kamena sjekira, dakle spravica četiri milenijuma i kusur stara, i ko bi rekao da čovjek nakon toliko vremena do rođene kuće mora da prolazi kroz rupčage, upada u betonske usjeke uskog krivudavog puta koji čeka prvu kišu da saobraćaj sasvim vrati u praistoriju. Onda krenu glasine kako će se put zakrpiti i tako do prvih turista koji džadi daju nešto indijsko jer se probijaš kroz sve te guzice i lubenice brzinom polovne rikše.

Od planiranog nastavka bulevara kroz naselje izveden je samo alternativni betonski puteljak, neka vrsta trotoara za kola sa zastidnim okukama koje svjedoče o heroinskim vizijama planera ovog sjebanog predgrađa u kojem smo, eto, prije četiri hiljade godina zagubili sjekiru čiju uspomenu ponosno baštinim.

Stoga želim javno reći da nisam impresioniran proslavom hiljadu godina države, više me interesuje ovo danas, ali i ono što je bilo mnogo prije, da li je npr. onaj episkop Evandar zaista naše gore list, ili je iz Dioklije u Velikoj Frigiji, pa je njegova pojava u aktima Kalcedonskog sabora tek lažna nada da smo već u petom vijeku imali visoku crkovnu upravu.

Polako dakle sa Vladimirom i Kosarom, sve je to ubavo, ali ostavili smo u mraku period stare slave, praistoriju, sabili identitet u tričavih deset vjekova, pritom zapustivši sadašnje puteve, posebno lokalne, kao ovaj šušanjski na stotinjak metara od rijeke Željeznice koja je kažu mještani bila granica dva carstva - otomanskog i austrougarskog.

I umjesto da budem turistički vodič i pokazujem Česima šta su u životu i istoriji propustili, ja truckam po tim asfaltnim flekama svakog bogovjetnog praznika kad krenem kući da provedem nekoliko dana u mislima o otadžbini i sjekiri koju zamišljam u ruci nekog proto-crnogorskog mudača što ne bi dopustio da mu podignu sve te ružne zgrade i zaklone more.

Zato ne gledam more, rađe letim u okolna brda i čitam istoriju koja je sišla odatle kad je cijelo barsko polje bilo močvara a planina stvarala državu i ljude, pentram se po tuđemilskim kaskadama, brojim dukljanske krune i vidim, brate, da je prije hiljadu godina isto bilo za i protiv alijanse, vizantijske i papske, i da su političke tenzije jednako rasle.

I samo sam jedno siguran - crnogorska obala na kojoj sam rastao bila je sačuvana punih sedam hiljada godina, od starijeg neolita Jadrana preko svih groznih perioda lokalne istorije, do januara 1990. godine, kad je nova politička vrsta preuzela državni modus.

Zato ga slavim sa dozom zajebancije, moram, gledajući šta sam pustio da urade.

( Brano Mandić )