Planiranje je ustavna obaveza

Deset je godina od od nezavisnosti Crne Gore. Jubilej za slavlje, a rezultati za brigu. Naime, CG nije onakva kakvu smo priželjkivali i kakva je mogla biti. Očigledno se ne dokazuje, ali zbog onih “slabovidih”, podsjetiću.

Osnovna priča o referendumu, a kasnije i polazište za donošenje Ustava bila je: demokratija i vladavina prava, poštovanje ljudskih prava, socijalna pravda, očuvanje prirode, zdrave životne sredine, održivog razvoja, uravnoteženog razvoja svih područja i još mnogo toga. U stvari, ono što EU traži od nas da bismo postali punopravna članica nije ništa drugo i ništa više, nego poštovanje i primjena našeg Ustava, kog smo proglasili 2007.

Složićete se, Evropa nam je danas i suštinski i vremenski daleko, skoro kao i onda kada smo obznanili da idemo u tom pravcu, iako su otvoreni pregovori o pristupanju. Najsloženija poglavlja nikako da se zatvore, a mnoga bitna nijesu još ni otvorena. Fali li nam snage ili volje? Svjetska ekonomska kriza ne može biti izgovor da smo zemlja prepoznatljiva po organizovanom kriminalu i korupciji, da smo u samom dnu Evrope po slobodi medija. Pa i najnoviji lex specialis nije ništa drugo, nego „presuda na osnovu priznanja“ za nepoštovanje suverenosti, tj. da se uspostavljala i priznavala vlast koja ne proističe iz slobodno izražene volje građana na demokratksim izborima. To je grubo kršenje Ustava, iz koga će se prekršilac izvući tako što je pristao da bude „svjedok saradnik“ i nastaviti po starom.

Ali, da se vratimo naslovu teksta.

Planiranje je, po definiciji, prisutno u svim oblicima ljudske aktivnosti, pa i u svim društvenim sistemima. Izuzetak je grabežni kapitalizam, koji je već 25 godina dominantan na Balkanu. Okašnjela prvobitna akumulacija kapitala, ali vrlo efikasna, sa promjenom starog slogana, koji sada glasi: „Ne pitajte me za prvih 100 miliona eura, a ostalo ću vam reći“. Što ćeš? Inflacija!

Crna Gora je, bar po imenima stranaka, te njihovom učešću u Vladi, skoro pa socijalistička republika. Tu je planiranje zakonom zaštićeno, jer u Ustavu piše: „Skupština CG, donosi plan razvoja... Vlada CG predlaže plan razvoja“. Skoro će 9 godina od proglašenja Ustava, a od plana - ništa. Ni ideje, ni najave. Svaki saziv Skupštine zaslužio je da bude raspušten, a svakoj Vladi izglasano nepovjerenje. To se nije desilo, jer su Skupština i Vlada do skoro bile u ljubavi, a vladajuće stranke su podijelile zone odlučivanja. Partijski upravni odbori, odbori direktora i izvršni direktori i partijska knjižica su sertifikat za sva znanja. Razne agende, master planovi i drugi parcijalni planovi, koji su često međusobno suprotstavljeni ili, makar, nijesu usaglašeni, ne mogu zamijeniti cjeloviti plan razvoja CG.

Zašto nema plana razvoja i zašto se krši Ustav? Kao razlog isključujem neznanje, jer u CG postoji veliki broj institucija i pojedinaca sa znanjem i iskustvom, sposobnih da usmjere njen razvoj u svakom pogledu. Dakle!

1. Planom bi se specificirali državni ekonomski ciljevi i interesi i znanto smanjila rizičnost poslovanja, definisala politika investiranja i otvaranje novih radnih mjesta, utvrdili bilansi potrebnih sredstava i njihovi izvori. „Pozitivna diskriminacija“ razvoja sjevera se podrazumijeva, što se može obezbijediti mjerama ekonomske politike od interesa za sve. Prepoznali bi se efekti plana, pa bi i rezultati Vlade bili mjerljivi. Ocjena uspješnosti Vlade u direktnoj je zavisnosti od ostvarenja plana, a time i njena smjenjivost. Ovako, Vlada se krije iza statističkih podataka koji po pravilu ne objašnjavaju ništa, stope rasta BDP-a (a nominalni rast BDP-a je manji od nominalnog rasta državnog duga, bez rasta duga opština, privrede i građana) i tačne ocjene da na zemljinoj kugli ima i gorih od nas.

2. Usvajanjem plana na Skupštini, bitno bi se smanjila praksa da se važne odluke donose na drugim neformalnim mjestima, na „sjednicima“, a ne na sjednicama. „Uloga politike je da štiti slabog od jakog i javnu korist od privatne“, kaže Jože Mencinger.

Naravno, koristi od planiranja su mnogobrojne i velike. Uostalom i CG u tome ima iskustva i još pamti da je ono najvrijednije što su ljudi na ovom prostoru sagradili i stvorili napravljeno do 1989. Dakle, kada smo planirali i sve to sa višestruko manjim dugovima i bez rasprodaje imanja, i državnih i privatnih.

U posljednjih 10 godina neplanski se potrošilo mnogo novca u razne promašene i jalove investicije, u neuspješno spašavanje prethodno privatizovanih, pa opljačkanih preduzeća, u neproduktivnu potrošnju. Porijeklo toga novca je iz enormnog zaduženja države, opština, privrede i građana, od prodaje svega se za šta se pojavio kupac, od donacija iseljeničkih doznaka, plata pomoraca i drugih, čije su zarade dio statistike tuđeg nacionalog dohotka, a bogami, dobrano i od šverca i drugih oblika kriminala. Najmanje je u tome svemu novostvorene vrijednosti u CG. Trgovinski deficit, koji je svake godine veći od milijarde eura je samo brojčani iskaz prethodne konstatacije i jedna od potvrda da je tzv. „dodatna akumulacija“ dominantni agens rasta našeg BDP-a.

Skupština ne odlučuje, ne pita se kako će se CG razvijati. Ko je preoteo njena ustavna ovlašćenja? Vlada? Formalno da, a u suštini, to su ljudi i centri moći bliski vlasti. Menadžeri rasprodaje Crne Gore sa ogromnim neregistrovanim provizijama prilikom dogovaranja - ugovaranja i basnoslovnim naknadama za konsultantske usluge, u kontinuitetu, sigurni pobjednici na svim tenderima i brojem gradilišta, maltene većim, od broja stalno zaposlenih. Nikada im dosta!

Kome se prodaje i pod kojim uslovima je najstrože čuvana tajna, a niko „ni pod mukama“ ne smije priznati koliko će stotina miliona eura autoput koštati više nego što bi trebalo. Mi Barani još pamtimo da je sva barska privreda, koja je zapošljavala blizu 10.000 radnika, prodata za nabavnu cijenu samo jednog broda (a nije nosač aviona) Barske plovidbe, prije tri godine. Nijesu je prodali oni koji su je gradili, niti oni koji su živjeli od toga.

Nema ozbiljne priče o razvoju CG, bez znalački urađenog plana razvoja i na bazi njega urađenog prostornog plana, bez strateških planova razvoja opština i na osnovu njih urađenih GUP-ova, niti bez programa uređenja zemljišta i realnih i pravednih finansija za realizaciju tih programa. Da siromašni ne pomažu bogate, kako je sada ozakonjeno u Tivtu i drugim opštinama na Primorju, a biće pritvrđeno Prostornim planom obalnog područja. Ako prođe.

Vlasnici ovoga što se sada gradi u CG, a za šta su od države, a na teret građana, obezbjeđene velike finansijske i druge pogodnosti (turizam - kondogradnja, energetika...) su stranci. Bar se tako predstavljaju. Neće ovdje bilo koji investitor donijeti ni jedan jedini dolar, a da mu se ne garantuje ogromna zarada. Uostalom, pitajte gospodina Manka. U svakom slučaju, mi ćemo kod njih raditi i to samo onamo gdje budemo jefitnija radna snaga od drugih, na svjetskom birou rada, za najamninu koju će gazda odrediti. Pečalbari u otadžbini. I kod kuće, ako je imamo.

A kada nas jednog dana zaprosi Evropska unija, a mi srećni potrčimo da se udamo, neće ništa smetati što smo obije ženske. To će tada biti i Ustavom ozakonjeno. A na dan udaje, preko praga EU treba prenijeti nakonjče, po starom dobrom običaju. 'Oće li to nakonjče biti naš DF ili Turska, Katar, Azerbejdžan, Egipat, Tajland, Emirati, (već starosjedioci) Rusi, i ona „silna“ daleka ostrva gdje se goji (bjelo)svjetski kapital, a koji će svi zajedno do „svadbe“ kupiti makar pola Crne Gore - najveća je nepoznanica našeg „dugog putovanja u Jevropu“.

( Miloš Šušter )