Predstava "Šćeri moja": Porodična priča i feministički esej

Nadam se i želim da vjerujem da preksinoć premijerno prikazana predstava najavljuje bolje dane nacionalnog teatra. Onaj ko bi u to htio da povjeruje mogao bi se osloniti na mnoge detalje i utiske koji ovakvu tvrdnju čine vjerodostojnom.

Na koncu, dobili smo sjajnu predstavu, dobar dramski tekst i - jednu mladu glumicu koja je preksinoć zablistala na način koji vrijedi dobro zapamtiti.

Predstava “Šćeri moja” rađena po tekstu Maje Todorović (nagrada na konkursu Crnogorskog narodnog pozorišta za savremeni domaći dramski tekst), potvrdila je stvaralačku reputaciju Ane Vukotić - ona režira samo kada ima što da kaže, i zna kako će to reći. A to je, čini se, najbolja moguća pozicija za reditelja.

Postavka teksta Maje Todorović vrlo je intrigantna. Imamo “građansku”, u osnovi porodičnu priču sa crnogorskog dvora, koja nenametljivo izrasta u feministički esej, ne pamflet, svakako. Spretno je otvoren prostor i za satirični pogled na jedno poglavlje crnogorske istorije. A to što će nam ta satira djelovati sasvim aktuelno, govori nešto o današnjem crnogorskom društvu. Dvorjani, komični i tupi, “crnogorski” posvećeni ljubavi prema Gospodaru djeluju tragično anahrono u svim onim modernijim slojevima priče. Zato ih Zorkina (inteligentna) pitanja po pravilu nalaze nespremne i zbunjene. Odnosno, lasno bi joj oni odgovorili da nije - Gospodareva mezimica. Tako da se krug udvorištva vječito ispisuje, sam docrtava. I danas ljubav prema Gospodaru djeluje jednako anahrono i kalkulantski, ali je jednako - crnogorska konstanta.

Predstava počinje rođenjem najstarije kraljeve kćeri - Zorke. Tu je i prigodni, državni pjesnik, koji “misli u odama”. Pop, vojvode i serdari, svi su tu. Ipak, pravo slavlje slijedi kada se rodi sin, prijestolonasljednik. Tada vidimo Zorku, kao djevojčicu koja u razgovorima sa ocem, pokušava shvatiti zašto ona neće biti kraljica, iako je rođena prva. To su duhoviti djelovi - Zorka pita oca: Ima li, ipak, neka zemlja u kojoj vlada žena. Kada otac pomene Englesku, knjaginjica pita: A jesu li oni veći i bogatiji od nas?

Zorka izrasta u, uz svoga oca, noseći lik drame. Ona se sukobljava sa svim oblicima pritiska - od društva, napornih običaja, porodice...

Važan je i onaj momenat kada porodična priča prerasta u političku. Tada vidimo čitav Zorkin životni luk - od infantilne opsesije prijestolom do šekspirijanskog tragizma - smrt će je ipak spriječiti da postane kraljica, doduše ne u Crnoj Gori, već u susjednoj Srbiji.

Desio se pravi teatarski spoj - vrijedan tekst dobio je režijski inventivnu i glimački superioprnu interpretaciju.

Ana Vukotić je cijelu priču majstorski lišila viškova, svela je na suštinski uvid o sukobu staroga i novoga, ali daleko od plakatskih razrješenja ovakvog sudara svjetova. Spektar njenih rješenja je sjajno odabran - u rasponu od vizuelno ubjedljivog dekodiranja mitskog do duha vodviljskog izraza. Glumački ansambl je izuzetno ispratio takav koncept.

Zorku je odigrala mlada Vanja Jovićević. To je bila eksplozija talenta na sceni. Savršena kontrola. Ovo ime valja zapamtiti - vjerujem da će i naredni projekti potvrditi gabarite njenog pozorišnog dara.

Sjajni Mirko Vlahović je knjaza Nikolu odigrao sa pravom mjerom. On je najsloženiji lik u predstavi; istovremeno “garant stabilnosti” jednog prevaziđenog svijeta, ali i podrška svojoj nepokornoj kćeri.

Varja Đukić je od svedene uloge Zorkine majke Milene napravila bravuru, bez ičega suvišnog, sa pečatom ogorčenja u stavu...

Pjesnik-udvorica Slavka Kalezića je spektakularan. U ostalim ulogama: Dušan Kovačević, Goran Vujović, Stevan Radusinović, Slobodan Marunović, Danilo Čelebić, Zoran Vujović i Mišo Obradović, precizno su ispratili ideju autorke, bez pretjerivanja u humornim pasažima, ali, odista - dojmljivo.

Aleksandar Vukotić potpisuje jednostavnu, ali funkcionalnu scenografiju. Providni zid koji dijeli scenu rediteljka je spretno iskoristila da sugeriše duh dvora - uvijek je neko tamo, iza vrata ili zida... Leo Kulaš je napravio kostime koji su miks epohe i modernog. Aleksandar Radunović Popaj je autor muzike, Sonja Vukićević koreografije, a Balša Poček bio je saradnik na dramaturgiji.

Autorka teksta Maja Todorović je izjavila: “Iako su junaci drame 'Šćeri moja' istorijske ličnosti, ovo nije istorijska drama. Istorijska građa je samo polazišna tačka za bavljenje aktuelnim temama, a to je prije svega pitanje položaja žene i odnosa prema ženskom djetetu”.

Nova premijera u Crnogorskom narodnom donijela je dobar kreativni zamah, koji, nadati se, neće tako brzo nestati. I lijepa reakcija publike potvrđuje takav utisak.

Predstava “Šćeri moja”, između ostalog, pokazuje da se bilo koja tema, kakav god bio istorijski kontekst, može pretvoriti u autentično traganje za duhom moderniteta i blagodetima promjene...

( Balša Brković )