"U Međureču je nekad bilo silnih žena, dolazile su iz grada. Danas nema nikoga"

Halil Skornjan se ne sjeća kada su tačno ljudi počeli da odlaze iz sela, ali ne može da zaboravi prošli novembar kada je nakon 80 godina, sa suprugom Rahimom, napustio svoj rodni dom. Njih dvoje već duže, bili su jedini stanovnici Međureča, sela na 760 metara nadmorske visine, smještenog pod obroncima Bratovice, Debelog i Liponjaka, na samoj granici ulcinjske i barske opštine.

U nekada živopisnom selu, gdje su nevjeste dolazile i iz grada, danas više niko ne živi.

Bračni par Skornjan sada je kod sina Hasana u selu Zoganje nadomak Ulcinja, ali Halil se teško miri s tim.

“Ne može to tek tako da prođe ili nestane. Evo ovdje sam bio skoro svaki dan svih osamdeset godina”, priča Halil, dok puši škiju u nestvarnoj ljepoti Vrela Slakovića na samom kraju opustjelog sela. Pokazuje na vodu iz izvora koja se lagano preliva preko stijenja i kamena i tiho žuboreći kroz gustiš ivika, utiče u vjekovima klesano korito i bučno nestaje u bezdan.

“Možeš da je piješ odakle hoćeš, nema zdravije vode od ove. Nosili smo je na analizu nekoliko puta” ,priča Halil.

Do Međureča iz Ulcinja, stiže se starim putem preko Vladimirskih Kruta do Bara pa uzbrdo sedam kilometara prema planini Kozjak. U selu su živjela bratstva Slakovića, Ivačkovića i Koljčevića i po jedna kuća famillija Skornjan i Kukalj. Halili priča da je selo nekad davno bilo pravoslavno.

“Priča se da su bila tri brata, Slavko, Ivo i Kolja. Kada su uzeli islam, imena su metnuli u prezimena pa otuda Slakovići, Ivačkovići i Koljčevići”, kaže Halil. Kuće u selu grupisane su u tri cjeline, po bratstvima. Halilova kuća je prva u selu i ispod kuća Koljčevića.

Slijedi red kuća Ivačkoviča i na kraju Slakovića.

U selu je 1948.godine živjelo 98 stanovnika, 1953 - sto tri, a 1961.godine 122.

Deset godina kasnije, u selu je živjelo 83 stanovnika, a 1981. sto jedan. Migracije tokom naredne dekade trasirale su put selu ka zaboravu jer je na popisu 1991 u selu živjela 41 osoba, a 2003. samo njih devet, od kojih nijedna ispod 54 godine. Selo nije imalo školu, prodavnicu ni kafanu.

Halil se rado prisjeti srećnijih vremena kada je u selu bilo 16 domaćinstava sa više od sto stanovnika.

“A bogami je nekad bilo veselo, iako nijesmo imali ni struje ni puta. Sastajali bismo se po kućama, a onda bi počele pjesme i igre na svoj način. I bilo je silnih žena, znaš, da se uspavaš gledajući ih, a kamoli šta drugo”, sjeća se Halil. Hrana i piće za Međurečane stizali su tih godina na konjima iz Bara i Ulcinja”. “Tako su nam i snajke stizale, iz Mrkojevića, Brkanovića, jedna i iz Ulcinja. A što da ne, Međureč je tada bio bogat, na sve strane pšenica,

kukuruz, krompir, jabuke, kruške, šljive, smokve, mladi momci i djevojke, život pun ljepote. To ti je nekad bio Međureč”, priča sjetno Halil i iz tabakere vadi duvan „da savije još jednu“.

Selo je struju i put dobilo 1973.godine. Prvi televizor u selu imala je familija Kukalj, godinu kasnije.

“Poslije toga došao je kod mene Mićo Mijović. Bio je načelnik vojnog odjeljenja i kaže mi da hoće da pokloni tri televizora selu. I tako su poslije i Slakovići i Ivačkovići i Koljčevići imali TV. Mi Skornjani bili smo tu sa Koljčevićima”, kaže Halil.

Put 1973.godine stigao je do malo iznad susjednog sela Markezića, ne i do Međureča. Prije pet godina, betoniran je i preostali dio puta do sela.

“Tada u selu skoro da već nije bilo nikoga. Ali nikad nije kasno. Evo, ne bismo ni mi kolima mogli dovde da put nije betoniran”, veli Halil. Dodaje da su selo napuštali prvo mladi, pa za njima i stari.

“Pa evo, ja i Rahima imamo dva sina, Hasana i Jusufa, koji živi u Vladimiru. Nijesu htjeli više da nas puste ovdje. Tako je i sa drugim familijama bilo. Šta ćeš, mladi traže ugodniji i lagodniji život i zbog njih i zbog djece. Ne zamjeram im”, kaže starina, i dodaje da su svojevremeno učitelji dolazili u Međureč da bi učili djecu pošto je škola bila daleko.

Društvu na Vrelima, koje se gostilo jagnjetinom i nikšićkim ohlađenim u izvorskoj vodi, pridružuju se Musa Slaković i Ćamil Ivačković. Došli su da obiđu selo.

“On je o svom trošku betonirao put do sela”, kaže Halil pokazujući na Ćamila, koji od 1970, živi i radi u Americi. Ćamil je prvi napustio selo, Halil posljednji, ali su sjećanja i prijateljstvo ostali.

“Ne mogu bez ovog mjesta, stalno me nešto vuče da dođem. Evo danas sam došao samo da bih bio ovdje”, kaže Ćamil.

Slakovići su bili njajbrojnije bratstvo u selu, Musa kaže da je samo u jednom domaćinstvu bilo četrnaestoro čeljadi.

“Ja sam im uzeo tu četrnaestu”, šeretski dodaje Halil, zet Slakovića.

Musa danas živi u Starom Baru u naselju Brbot. Na birou rada je, prima socijalu i rado bi se vratio, ali kaže da o selu ne vodi računa ni država ni Opština.

Na povratku, svraćamo do Halilovog rodnog doma. Stara seoska kuća, renovirana u istom stilu, zakatančena je od lani. Ispred nje, žubori voda iz dva izvora, u količinama dovoljnim za jednu mahalu. Takvi su, kaže Halil, i izvori kod Koljčevića, Ivačkovića, Slakovića i Kukalja. Uzima štap i odlazi da vidi da krompir koji je zasadio, slučajno nije proklijao.

Pustoš i tuga su riječi koje čovjek ranije nikad ne bi vezao za Međureč. Nakon odlaska Skornjana, selo je zamrlo u sopstvenoj ljepoti. Ostale su kuće, izvori, Halilova preorana njiva, voćke, košnice i groblje kao nijemi svjedoci da je selo nekad živjelo.

Kanjon bi bio atrakcija za turiste

“Da je bilo volje vlasti, Međureč bi danas bio turistička atrakcija”, kaže Musa Slaković. Dodaje da ne treba mnogo novca da bi se Vrelo Slakovića pretvorilo u izletište ne samo za Ulcinjane i Barane, nego i za turiste. Kaže da je kanjon Međurečke rijeke, koja se uliva u Šasko jezero, jedinstven u regionu, ali malo istražen.

“Kanjon nije preporučljiv za amatere, to su nam davno rekli stručnjaci koji su dolazili iz Podgorice i Slovenije“, tvrdi on.

Halil dodaje da na Međurečkoj rijeci postoji čak 13 vodopada u rasponu od pet pa i do 40 metara.

Pored toliko vode izletnici donijeli flaširanu kiselu

Na vrelima Slakovića je i Huso Divanović, Halilov vršnjak.

“Dva mjeseca sam ja mlađi”, hvali se Huso.

Obojica bez problema, mada sa štapom i granom, balansiraju po kamenju dok prelaze na drugu stranu korita. Tu su i Sajo Vulić iz Mrkojevića, koji dobro poznaje teren, Ramo Metanović iz Gorane, Ulcinjani Sudo, Ljazo, Halim. Pričaju se anegdote, pjevaju se stare pjesme, Ramo pazi da voda ne odnese pivo koje se hladi u koritu. Ljazo se divi ljepoti prirode i polako ga prolazi srdžba zbog lošeg puta. On je spremio pečenje, niko ne govori kakvo je ali meso nestaje iz tepsije.

“Pored ovoliko vode mi donijeli vodu”, kaže Sudo kao za sebe, dok traži mjesto da odloži bocu kisele.

( Samir Adrović )