Bokeljski svetac u Brazilu

U Zagreb je, nedavno, poslije sedamdeset pet godina, vraćeno tijelo hercegnovskog sveca Leopolda Mandića, na stopedesetogodišnjicu njegovog rođenja.

Brojni vjernici iz Hrvatske i susjednih zemalja okupili su se ispred Zagrebačke katedrale da prisustvuju značajnom događaju; i u večernjim časovima liturgijskom slavlju.

Stakleni sarkofag, s tijelom Mandića, postavljen ispred glavnog oltara, mnogi su mogli da dodirnu, što im je, kako su rekli, puno značilo, posebno u godini milosrđa čiji je on zaštitnik. Katolički svetac Leopold Mandić rođen je u Herceg Novom, na Škveru, 12. maja 1866. u čuvenoj, trospratnoj, žutoj kući, u kojoj je i slavni crnogorski slikar Vojo Stanić, u majušnom ateljeu, niz godina, sve do 1979. stvarao svoja čudesna platna.

Mandić je umro u Padovi, 30. jula 1942. godine; i tu sahranjen. Svetim ga je proglasio papa Jovan Pavle II, 16. oktobra 1983.

Crnogorska riječ

Jednog proljećnog dana, 2013. godine, crnogorski iseljenik, džudista u mladosti, rođeni Kotoranin, stomatolog, profesor dr Nenad Popović, sin Pera Popovića, kapetana duge plovidbe negdanje “Jugooceanije”, krenuo je, pomalo nevoljno, u gotovo deset hiljada kilometara udaljeni Sao Paulo.

Pozvao ga je njegov brazilski prijatelj, profesor dr Zulio Gurgel.

Hujala je noć nad Atlantikom; doktor Popović još u avionu ophrvan mislima; kako će ostaviti svoju stomatološku kliniku, u njemačkoj banji, Soden am Taunus?! Da li će dvadesetak zaposlenih uspjeti da zadrže klijentelu, ugled, poslovnost, naučenu od njegovog učitlelja, mentora i poslovnog partnera, korifeja stomatološke struke, Amerikanca dr Douglasa E. Tolla, koji je šezdesetih godina, netom proteklog vijeka, učio Evropljne da rade američku fiksnu terapiju u ortopediji vilica; hoće li dolaziti novi pacijenti…

- Razmišljao sam što meni ovo sada treba, sedam dana po nekakvome Brazilu mlatit?! Pitao sam se zašto nijesam ostao doma - priča mi profesor dr Nenad Popović. - Ali, riječ! Data crnogorska riječ, mojem prijatelju i kolegi, profesoru Gurgelu, kojemu sam obećao da ću predavati njegovim specijalizantima na državnom i privatnom univerzitetu tih nekoliko dana, o njima interesantnim temama, terapijskim principima i tehnikama, đe oni imaju manje iskustva i znanja. Što je meni tih desetak hiljada kilometara do Sao Paula, kad su moji preci gubili ili drugima život oduzimali radi zadate riječi!? Ada, ništa! Here I am, Sao Paulo, što bi rekao Brajan Adams…

Nije stigao prije puta, o ovoj zemlji nešto pročitati kako treba. Znao je da je ekonomski perspektivna, ali i da je ta odrednica prati tridesetak godina.

- U mislima sam preturao da nađem nešto zajedničko - veli Nenad - karnevali, maskenbali, to je to. Kao rođenom Kotoraninu, meni je to blisko. Do odlaska na fakultet nijesam propustio nijedan maskembal u Kotoru.

Od Sao Paula do Marile

Kad je Nenad Popović sletio u Sao Paulo, razgrnule su se tmaste misli. Na aerodromu, obasjanom raskošnim južnoameričkim suncem, sačekao ga je prijatelj, dr Gurgel, pa su njegovim novim “jeppom”, lijepim i širokim autoputem, nastavili ka Marili, univerzitetskom gradu s dvjesta hiljada stanovnika, đe profesor živi s familijom i radi na fakultetu. Varoš je nastala od nekadašnje željezničke stanice, raskrsnice, odakle su pruge išle dalje, u unutrašnjost nepreglednog Brazila. Saznao je da je to razvijeni jug Brazila koji je prilično evropejski, a da od Ria na śever počinje onaj Brazil koji mi s televizije znamo.

Popovićev kolega, profesor Gurgel, ugledni, imućni građanin, živi, kako njegovom statusu dolikuje, u otmjenoj četvrti, visokim životnim standardom, začinjenim latinoameričkim šmekom, đe četvoročlano domaćinstvo ima još toliko zaposlenih, od vozača, kuvarice, spremačice, do baštovana koji ujedno i čisti bazen.

- Kako ovim životnim standardom, tako sam i na fakultetu bio iznenađen nivoom znanja kolega i specijalizanata koji su slušali moja predavanja - kaže dr Nenad Popović. - Pred put sam očekivao da ću naići na nivo znanja naših ex-jugoslovenskih krajeva, koji, nažalost, nije zavidan. “Postgraduacaos”, kako tamo nazivaju specijalizante, su nezasiti znanja, pitaju, produbljuju teme, pokazuju da vladaju svim osnovnim znanjima njihove buduće profesije. Meni to pričinjava neopisivo zadovoljstvo…

S dekanima dva fakulteta u Marili, dr Popović potpisuje ugovor o saradnji s njegovom klinikom u Njemačkoj. Biraju ga za vanrednog profesora u Brazilu.

- To je bio jedan od najsvjetlijih događaja u mojoj dotadašnjoj karijeri - veli Nenad Popović. - Mi, Crnogorci, važimo kao čazbeni i dobri domaćini, ali su nam tu Brazilci jaka konkurencija. Skoro pola kolega iz amfiteatra bilo je s nama uveče u lokalu, đe su mi demonstrirali kako se pravi prava brazilska kaipirinja, kako Brazilci kažu, caipirinha. Kao i kod naše lozovače, ima ih svakakvih, ali to veče se, pila meni u čast, samo barikirana kasasa, rakija od šećerne trske iz hrastovih bačvi. Ovaj jaki koktel Brazilci rado ispijaju u restoranima i barovima. Zanimali su se kako mi se sviđa Brazil, đe dalje putujem, đe je Montenegro i odakle letim za Evropu. Rekoh im da s profesorom Gurgelom prekśutra idem nazad, u Sao Paulo, da razgledam malo tu metropolu. A oni svi uglas: a zašto ne ideš u Rio?! Mislim: Sao Paulo, Rio de Žaneiro, sve je to Brazil. Ne, rekoše, Rio je nešto sasvim drugo! Obećah, sljedeći put kad budem išao za Mariliu, obavezno letim preko Ria. “Muito obrigado” kolege!

A jednog dana, iznenađenje…

Razgledao je znamenitosti gradurine Sao Paula, kome se ni kraja ni početka ne može viđet. Prošiša pored njih kao vjetar “lamborghini” vrijedan bar stotinak hiljada eura i prođe nakon toga ispod nadvožnjaka, krova nad glavom nekih dvadesetak beskućnika. Siromasi i bogataši; to je Sao Paulo.

Kad je pośetio niz istorijskih adresa u brazilskom megapolisu, onda je bio red za najvažniju sporednu stvar u životu

I: Nenad se uputio prema stadionu, đe caruju fudbalski velikani, “Corinthias”, zeleni “Palmeiras”, crno-bijeli „Santos“ legendarnog Pelea.

Ubrzo se uvjerio da su putevi Gospodnji nedokučivi.

Desetine hiljada grlatih, razdraganih navijača; zastave, čegrtaljke; rumba, samba, cha, cha, cha…

Široke ulice zakrčene, pa je Zulio Gurgel odlučio da svog prijatelja, Crnogorca, vozi kroz jedan lijepi kvart i tako prečicom stignu do hrama fudbala.

Dok mu profesor Zulio zanosno pripovijeda o fudbalu i Sao Paulu, Nenad je, nenadano, u jednom momentu, krajičkom oka ugledao natpis na impozantnom zdanju.

- Stop! - povikao je usred priče.

Profesor Gurgel, uplašen, prikočio je kao ukopan! Vratio se malo u rikverc. Nenad je istrčao iz auta i pročitao ime: Sao Leopoldo Mandić!

Bio je to naziv stomatološkog fakulteta u Sao Paulu. Ispostavilo se i da na tom fakultetu predaje ortodontiju, prijatelj dr Zulia Gurgela, Brazilac japanskog porijekla, Suzuki.

Dva susreta

Sveto ime, s novskog Škvera, svinulo je u južnoj hemisferi.

- Ušli smo spontano u zgradu Fakulteta, da me svom prijatelju predstavi kao kolegu i zemljaka njihovog patrona, Leopolda Mandića - kaže dr Nenad Popović. - Objašnjavam im da su moj Kotor i Heceg Novi, đe se svetac rodio, udaljeni jedva četrdesetak kilometara. Zulio ne može da vjeruje da je taj svetac, koji je izuzetno poštovan u Brazilu, porijeklom iz mojeg Montenegra. Svi začuđeni, iznenađeni…

To je Nenadov drugi susret sa svecem.

- Prvi je bio kada sam kao dijete, igrajući se s drugovima oko crkve sv. Matije u Dobroti, našao komadić odjeće sveca u plastičnoj foliji, koji je ispao nekom od katoličkih vjernika, koji su pośećivali tu dobrotsku crkvu - sjeća se profesor dr Nenad Popović. - Vođen harmoničnim religijskim suživotom nas pravoslavaca i katolika, kojim se karakteriše kotorski kraj, odmah sam s drugovima pokucao na vrata tadašnjeg svještenika crkve sv. Matije, u namjeri da vratim relikviju katoličkog bokeljskog sveca njegovoj Crkvi. Nakon ugodnog razgovora sa svještenikom, koji nam se najdublje zahvalio i počastio nas keksom i sokom, pošao sam kući s lijepim osjećajem da sam uradio nešto dobro za čovjeka, koji je, kako nam fratar reče, cijeli svoj život posvetio vjernicima kao ispovjednik i bio neumoran u nastojanjima da se naše dvije hrišćanske crkve opet zbliže. Sveti Leopolde, slava ti i milost…

I: treća sreća!

Slijedi novi susret sa bokeljskim svecem.

Profesor Suzuki uputio je poziv Crnogorcu, dr Nenadu Popoviću, da krajem ove godine drži predavanje na Stomatološkom fakultetu “Sao Leopoldo Mandić”, u Sao Paulu.

- To, vjerujte mi, neću propustiti! - reče Nenad ushićeno. - Ovog puta lećeću radostan i veseo u Brazil. “Eu viajo, para o Brasil!”

Autor je novinar i pisac

( Slobodan Vuković )