Čemu poezija u zemlji gdje se umire od gladi

Drugoga sunca luče - novi roman je Miraša Martinovića, poznatog crnogorskog književnika. Knjiga koja se baviNjegošem na jedinstven način. Drugačija od svih do sada napisanih o crnogorskom vladici, vladaru i pjesniku. Sa njenih stranica svijetle drugoga sunca luče. Pisana tim lučama - ova knjiga svijetli i prosvjetljava. Ovaj roman biće premijerno promovisan u Njegoševoj rodnoj kući na Njegušima 18. maja. O nastanku djela govoriće autor, a odlomke će čitati glumci Vanja Milačić i Miloš Pejović. Ispred organizatora promocije, Muzeja Cetinja, obratiće se direktor Pavle Pejović.

O tome kako je nastao roman Drugoga sunca luče, Martinović je na početku razgovora za ART rekao:

- Teško je, nakon dugog i posvećeničkog rada, govoriti o knjizi u koju sam založio sve što su moje mogućnosti dozvoljavale. Ova knjiga je sazrijevala gotovo dvadeset godina. U početku nijesam znao da ću je napisati, ali sam kontinuirano kupovao i sakupljao sve knjige koje su napisane o Njegošu i različita izdanja Njegoševih knjiga. Tako se u mojoj biblioteci nastala još jedna unutrašnja biblioteka povećena crnogorskom vladici, vladaru i pjesniku, reprezentu crnogorskog duha, koji je on, artikulišući ga kroz svoje djelo, podigao do opšteg mjesta, dajući mu tonove univerzalnosti.

Intezivnije je pisana u posljednje četiri godine, kada je nastalo desetak varijanti istog djela, sa različitim pristupima. Ona i nije mogla nastati brzo i odjednom. Neminovno je bilo proći mnogo toga - kako bi se otvorio prostor za njen nastanak, i počelo da otkucava njeno vrijeme. Ova knjiga je trebala i poseban prostor i posebno vrijeme. Trebalo je dubinski spoznati Njegoša, a prije toga je bio neminovan prolazak kroz antiku, bez čega ne bi bilo Njegoša, na način na koji se ostvario. Uz to, trebalo je proći kroz crnogorsku istoriju, spoznati crnogorsko biće koje ga je iznjedrilo, učinilo posebnim.

Stvarno pisanje knjige je otpočelo jednoga proljeća u Prčanju, gdje sam o Njegoševom Testamentu govorio za Televziju Crne Gore. Čitajući djelove iz Testamenta, nešto je upalilo, skočila je iskra, i ja sam se konektovao na onaj viši fon i dublji tok. Čuo sam Njegošev glas. Taj glas me fascinirao i njega sam slijedio. Da nije bilo čitanja Testamenta i glasa koji sam čuo, ne bi bilo ove knjige, ili se ne bi ostvarila na način na koji se ostvarila. Glas mi je došaptavao knjigu. Taj šapat sam prepisao. Ona je eho toga glasa, toga šaputanja.

Čuda su neponovljiva, ali se dešavaju. Na malom parčetu crnogorske zemlje, nakon gotovo dvije hiljade godina, nakon što se desilo grčko, desilo se crnogorsko čudo. To je ono čudo u kome se osjeća punina u svemu. To vrijeme punine dalo je u Grčkoj tragičare, a u Crnoj Gori Njegoša. Sličnost se ostvarila na različitim mjestima, u različitim ličnostima. To je vrijeme pune istine koje bira one kroz koje će da se iskaže i nepogrešivo ih nalazi. Ne slučujano, pošto su ti obilježeni posebnom znakom, ili kodom, kroz koji se istine prepoznaju. Čas u kome se prepoznaju čovjek i vrijeme. To je onaj trenutak kada sve traži da progovori punousno. Gdje riječ ima snagu zakona i gdje je život uzdignut do tablica na kojima je sve zapisano i sa kjojih biva sve čitljivo. Tada je crnogorski čovjek slobodan. Njegoš je u jednoj prilici, obraćajući se Crnogorcima, rekao: vi ste slobodni ljudi! Tada se crnogorski čovjek povinuje sopstvenom i nekim višim zakonima, polažući račun sebi i tim zakonima.

Jakob Burkhart, u svom četvorotomnom kapitalnom djelu Povijest grčke kulture nalazi silčnosti između Grka i Crnogoraca, istorijske i duhovne visine, koje vrhune zrelim povijesnim i duhovnim plodovima. Mnoge su sličnosti izmeđuHomerovih i Njegoševih junaka, i za jedne i za druge su riječ i mač osnovni zakoni. Zapravo, riječ ima primat nad mačem. Riječ je iznad svega.

Kada se sve ovo zna, onda nije čudno dugo nastajanje jedne knjige koja se bavi onim što je reprezent crnogorske duhovnosti, zar ne?

- Pišući knjigu, slijedio sam zov koji me, kada sve sagledam na kraju, i sa distance, nepogrešivo vodio putem kojim je trebalo proći. Neki nepoznati arhitekta konstruisao je ovu građevinu, a ja sam ga pratio, postupajući po njegovim upustvima. Bio je to Njegošev duh koji je nepotrošiv, koji vlada Crnom Gorom i Crnogorcima, i danas jednako kao i onda. Pretvoren u paradigmu koja ima vječna značenja. Svi umrli, mrtvi su, osim Njegoša. On je neprekidno prisustan, njegovo prisustvo se osjeća. On je jedini za koga ne vjerujemo da je mrtav.

Trebalo je poći od pustinje, odakle sve počinje, proći kroz gradove i civilizacije koje su ga zvale, kroz ličnosti sa kojima je ostvarivao kontakte, kroz biblioteku knjiga u kojoj su Grci imali dominatno mjesto, sa sudbinom svoje zemlje i svoga naroda koju je trebalo nositi. Izvršavati više zadataka uporedo i istovremeno, razapet između zemaljskih poslova i nebeskih prostora u kojima se jedino mogao razmahati. Živjeti u zemlji gdje i cvijet bode, između mača i riječi, odgovoran pred svima i za sve. Nositi toliku odgovornost, značilo je nositi Crnu Goru u srcu i o vratu. Sveukupno njeno kamenje i znamenje. Njeno biće. Nositi sudbinu i nositi se sa sudbinom svih dana svojega zemaljskoga bivanja, kako bi na kraju spoznao da je sve san. I da je san dublja stvarnost! S tom stvarnošu je zborio i od nje tvorio svoje djelo.

Koliko je bilo moguće „dopisati“ neke događaje a opet ostati vjeran činjenicama?

- Čitajući ovu knjigu, čitalac će imati utisak da sluša neki vanvremeni hor. U njoj Njegoš govori sa sekretaromMilakovićem, s okupljenima koji čekaju njegov odlazak, s Đorđijem koji mu o glavi radi, to je govor sa stvarnim ličnostima, ali i govor nestvarnog, govor s one strane. Njegoš govori s Florom, sjajnom zvijezdom trstijanskog teatra, s lovćenskom vilom koja ga prati i koju slijedi kao najljepše priviđenje. Ona će mu se javljati u snu i na javi, u pustinji i njeguškom docu, u gradovima, Beču, Trstu, Veneciji, Peterburgu, na ruševinama Pompeje, u Napoliju. Ta vila je Metafizika, Poezija, koja ga nikada nije napuštala. Ona je viša stvarnost sa kojom je zborio.

Predsmrtni rastanak, spajanje je sa njom, zauvijek.

Posljednje poglavlje knjige je Planina. U stvarnom smislu, iako to u knjizi ne nagalašavam, to je Lovćen, gdje je Njegošev grob. A zapravo ta planina u simboličnom i u stvarnom smislu predstavlja Jezik, u kome Njegoš traje, u kome mi trajemo. Bez jezika nema trajanja. Njegoš zapravo nema groba. Kao što svemir nema groba. Kao što jezik nema groba.

Jezik ne može biti pokopan. On živi u nama i mi u njemu. To je jedino mjesto na kome smo bezbjedni.

Knjiga ima nekoliko tokova: jedan je stvarnosni, koji se bavi posljednjim Njegoševim danima na Cetinju. A drugi tokovi?

- Drugi je onaj kojeg slijedi vila i koji slijedi vilu, posebna poglavlja su ispisana lučama drugoga sunca, to je metafizičko putovanje, kojim se bavio u Luči... ovi i drugi tokovi prepliću se i slivaju u jedan jedinstveni tok - rijeku života i smrti, u stalno preplitanju. Onu heraklitovsku rijeku, a Njegoš je čitao Heraklita, Homera i tragičare, himničare. Oni su na njega uticali. Iako na njega niko nije mogao uticati. Sve što bi prošlo njegovim bićem zadobijalo sopstvenost i autentičnost. Odlika svakog genija koji prima i nesebično daje. Taj uvijek kuburi s viškom. Svega ima na pretek.

Njegoš govori sa duhovima, s mrtvima, svojim protivnicima, sa smrću, sa ljepotom, sa zlom, sa neprijateljem, sa prijateljima, sa skadarskim pašama i bosanskim vezirima, sa pustinjom i zvijezdama. S Todorom Mušikinim, sa Nikolom konzulom, s Markišom Plamencem, s guverandurima i kotorskim providurima… s Ivačićem, Rešetarom i inima.

S Bogom je Njegoš na ti i u stalnom zboru, često se sa njim spori, s mnogo jovovskih i svojih dilema. S istim pitanjem: šta je čovjek?

- Knjiga je veliki monolog živih i mrtvih, prostor u kojem se dotiču život i smrt. Veliki oratorijum, hor zemaljskih i nebeskih glasova. U njoj se javljaju Eshil i Homer, poetkinja Sapfo, sve njegovi uzori. Turska i Austrija i Rusija, apetiti velikih koji zijevaju spram male Crne Gore. Taj dijalog i monolog, to neprestano zborenje se ne završava. Naprotiv, kada je pročitate, osjetite kako je knjiga otvorena. Kako u njoj diše i struji Ono vječno što Crnu Goru čini vječnom.

I da kojim slučajem ne postoji crnogorski jezik, Njegoš ga potvrđuje. U njegovom djelu je jezik njegovog naroda. Bez jezika ne bi bilo djela.

Čuje se šapat milenijuma. Govor nataloženog iskustva. Iskonska snaga u kojoj pulsira Crna Gora. Gdje jezik svoju snagu očituje, gdje se sve kroz jezik potvrđuje. To je ono vrijeme kad sve vrhuni, kad jezik postaje poslovičan, kad sve prelazi u poslovicu. Njegoš bere te plodove. Njihova slast i gorčina postoju neiscrpni sokovi njegovog djela.

Knjiga je veliki san u koji se prometnula sva naša stvarnost. Njegoš je sav snovidan. I sam je rekao da je život snoviđenje staršno. Luča je veliki san i Vijenac je san. U prvom je sva svjetska, a u drugom sva naša stvarnost.

U noć strašnom burom razječanu,

Sinu meni zraka pred očima,

I glas začuh kao glas angela

Ovi stihovi su mi bili pouzdani vodič, stalno su mi se glaskali i ja sam ih šaputao. Znao sam da će me odvesti gdje treba.

U knjizi postoje antipodi poezija i glad. Kako to objašnjavate?

- Nije bilo lako živjeti u zemlji, gdje je kamenje jedino bogatstvo, gdje pustinja odasvud zijeva, nije bilo lako izvršavati zemaljske poslove, a rukovoditi se nebeskim zakonima. U besudnoj zemlji sudove uvoditi. I sam je pokušao da piše Zakon, ali ga je spalio. U tom, času, on možda nije bio potrebit, pošto se malo ljudstvo ali odabrano, povinovalo nekim višim zakonima i njih slijedilo. U tome času čojstvo dostiže najviše visine, a junaštvo ima posebne zakone, riječ je iznad svega, nje se drže, od nje ne odstupaju, ni za glavu. Mač joj je podložan! Rečeno je zakon i on se bespogovorno izvršava. Za riječ se živi i umire. U tom i takvom času ostvaruje se Njegoš, koji osjeća te zakone i njima se rukovodi. Kada je donio štampan Vijenac iz Beča, godina je 1847, u Crnoj Gori je velika glad, radoznali senatski pisar Srdić - traži da vidi knjigu pečatanu, tada će Njegoš izgoviriti rečenicu, u kojoj je sva drama njegova i njegove zemlje: Što će knjiga u gladnu zemlju? Tada se Crna Gora kolebnula, po nje je odbjeglo u Sakdar, kako bi mogli da prežive. Velika drama koja otvara velike dileme. Uistinu, čemu poezija, u zemlji gdje se umire od gladi?

Žito je iznad poezije!

- Shvata to Njegoš, pa ipak kažnjava one koji suprot svojega praviteljstva rade, koji su u Skadar otišli i prodali se za torbu žita i aljine svitne. E, sada, pitanje je: šta je tu izdaja, šta prodaja i predaja? Ta me dilema mnogo zanimala. Preživjeti ili umrijeti? A šta ako bi svi umrli? Ili svikolici, kako Njegoš kaže, a ja tu riječ svikolici posebno volim, kome bi trebala Crna Gora? U jednome času vidi je svu mramorjem prekrivenu. Tada nastaje čuvena Kula Đurišića i oni stihovi:

Goru Crnu muka pritisnula:

Pogibe joj žito u dolini,

Pogibe joj stado u planini;

Uzvija se narod u gorama,

Ništa ne zna šta hoće da radi.

U toj strašnoj situaciji, Njegoš je nepoklebljiv: ako druge nema, poginuti svikolici. Oni koji tako i za takvu stvar umiru, žive. Pjesma se takvima raduje - kaže Filipu, serdaru riječkome, na umrlom času, u sumornom jesenjem Cetinju, došavši do praga sa kojega sve vidi.

Izdržao je trideset osam ljeta

Je li ovo knjiga i o vremenu koje je iznjedrilo Njegoša?

- Ovo je snovidovna knjiga koja se bavi stvarnošću u kojoj je oblikovan Njegošev duh. Knjiga snoviđenja, priviđenja i proviđenja. Svaka njena riječ je sjenovita, sva se kreće ivicom dva svijeta. Između dva sunca, onog ponoćnog i ovog dnevnog. Na toj graničnoj crti oblikovala se Njegoševa posebnost, i ova knjiga. U njemu su se sticale sjenke oba svijeta. Ovoga stvarnoga i onoga metafizičkog po kojem je stalno pipao, kao po višoj stvarnosti. Neprestano pod njegovim uticajem. Osjenjen tim sjenkama i svjetlošću oba sunca, Njegoš je primao istine. Samo na toj crti one se mogu čuti. Sa te crte je primao i predavao. Istine nije lako primiti i predati, a ostati u čovječijim obličjima. On je izdržao trideset osam ljeta. Za to vrijeme kroz njega je prošao kompletan univerzum. I on je , naizgled, umro. Iako takvi ne umiru. Čestice njihovoga duha ostaju, one su nepotrošive. Otuda Njegoševo stalno prisustvo na ovoj zemlji i u njenom čovjeku.

Nije to bio lak posao. U njemu se odigravala stalna drama. Između zvijezda i zemaljskih obaveza, gorio je vatrom kakvom gore izabrani. Vuklo je nebo, a sputavala zemlja. Bez njega, nas ne bi bilo. On nam je stalna potvrda. On nam je stvorio prostor za trajanje i bivanje.

( Vujica Ognjenović )