Strazbur via Karlsrue

Karlsrue, grad na jugozapadu Njemačke, ni po čemu nije posebno poznat. Sa 300.000 stanovnika nije među prvih dvadeset metropola u zemlji. Davne 1909. lokalni klub je prvi i posljednji put bio fudbalski šampion Njemačke. Jedna dama koja je tu rođena osvojila je u ovom milenijumu titulu svjetske šampionke u boksu. Filozof Peter Sloterdijk je ovdje kod kuće. I to je manje-više sve.

Trenutno stanje privrede i društva govori o blagostanju, koje poslovično skromni Nijemci ne ističu svakom prilikom. Za blagih ljetnjih večeri vidjećete više bijesnih automobila na ulicama Podgorice ili u beogradskoj „silikonskoj dolini“, nego ovdje.

Karlsrue, međutim, u Njemačkoj, ima političku težinu. Kada građani, nevladine organizacije ili političke grupacije zaključe da su se pravo i pravda u sudskoj praksi previše razišli, onda podnose tužbu u „rezidenciju Prava”. Naime, u Karlsrueu je sjedište njemačkog Ustavnog suda.

Poslije Drugog svjetskog rata iskustvo rigidnog nacističkog centralizma dovelo je do federalizacije Zapadne Njemače - pokrajine imaju veće nadležnosti nego nekadašnje jugoslovenske republike. U skladu s tim, Ustavni sud nije smješten u tadašnji glavni grad Bon, već u Karlsruhe, kao što bi se u Srbiji mogao biti u Kragujevcu, u Hrvatskoj u Splitu ili u Crnoj Gori - u Nikšiću. Federalizam je u najboljem slučaju demokratski mehanizam kontrole koji strukturalno sprečava gomilanje moći na jednom mjestu. On je, pod uslovom da postoji politička volja federalnih jedinica da sačuvaju zajedništvo, izraz demokratske zrelosti. Zlopotreba federalizma u nezrelim zajednicama može dovesti do političke blokade ili čak atomizacije nekog prostora. Srećne federalne zemlje su jake, nesrećne se raspadaju.

Ravnoteže između zajedništva i posebnosti uvijek je formulisana u Ustavu. A njemački Ustav je, osim federalnog principa, formulisao i načelo neprikosnovenosti pojedinca. Još u preambuli njemačkog Ustava zapisano je: Dostojanstvo čovjeka je nedodirljivo. Dakle, čovijek, bio on Nijemac ili ne, ima neotuđiva prava. Svako ko živi u Njemačkoj i smatra da su ta prava u prvostepenom i drugostepenom postupku narušena može pokušati sa tužbom Ustavnom sudu.

Nerijetko Vlada progura poneki sporan zakon kroz Bundestag, ali se iz opozicije dosjete da bi takav zakon mogao ograničiti elementarna prava u nekoj oblasti. Sačini se tužba sa zahtjevom za hitni postupak. Sudije u crvenim svilenkastim togama po potrebi očitaju lekciju izvršnoj vlasti. Kada neki zakon padne pred Ustavnim sudom, onda je blamaža vladajuće grupe vidljiva svakom građaninu. Nezamislivo je da neka Vlada ne ispoštuje presudu. To bi bila povreda Ustava. A takvi političari ne mogu opstati ni dana na vlasti.

Međutim, ni to nije kraj. Nekih sedamdesetak kilometara južnije uz Rajnu nalazi se glavni grad francuskog Alzasa, Strazbur. Ako i Karlsrue zakaže, ostaje nada da će isti predmet u Alzasu izgledati drukčije. U sjedištu Evropskog suda za ljudska prava pojedinac može da tuži svaku evropsku državu - osim Bjelorusije i Vatikana koji ne priznaju njegovu jurisdikciju. Sud je donio niz dalekosežnih presuda, koje se tiču, na primjer, prenatrpnosti italijanskih zatvora ili neprimjerene dužine sudskih postupaka u Njemačkoj.

Najveći broj postupaka trenutno se vodi protiv Ukrajine, Rusije i Turske. O tome bi mogli da razmisle Porošenkovi, Putinovi i Erdoganovi balkanski fanovi. Nadomak Strazbura moram da pomislim na prijatelja novinara koji će tužiti Crnu Goru jer mu nije zaštitila pravo na život i rad. Kao i na sve one koji su tužili ili će tužiti svoje balkanske državice pošto im one ne omogućavaju pristup pravdi.

Povodi za tužbe su uvijek isti. Političko mešetarenje u nacionalnom sudstvu. Podmitljivost lokalnog pravosuđa. Aljkavost. Ravnodušnosti svih ostalih instanci. Nedorečeni pravni sistem koji kao udav guši nadu da je pravda dostižna. I da je ljudsko dostojanstvo nedodirljivo.

Pogledam statistike i pomalo začuđen konstatujem da je broj tužbi protiv jedne od osnivačica Evropske unije, Italije tek nešto manji od broja tužbi protiv Turske. Da male države poput Mađarske upošljavaju sudije koliko i mnogo veće. Da Slovenci izvode svoju državu pred sud skoro koliko i Poljaci svoju, mada je Poljaka 20 puta više.

Putujući između Karlsruea i Strazbura, u mislima putujem između Podgorice, Beograda i Prištine, Skoplja, Sarajeva i Zagreba. Znam da multilateralno pravosuđe nije savršeno. Da je put u Strazbur samo za strpljive, jer traje u prosjeku pet godina. Ipak, utješno je za svakog od nas 800 miliona građana da i nad kadijom ima kadija.

( Dragoslav Dedović )