Izuzetnost ili nestanak

Još 1990. godine sam javno rekao da je samostalna država, članica Ujedinjenih nacija, najbolji izbor za Crnu Goru. Već tada sam znao da je sudbina samostalne Crne Gore ili izuzetnost ili nestanak. Zbog unutrašnjih podjela i okruženja Crna Gora nije održiva kao loša ili osrednja državica. Crna Gora može biti dugovječna jedino kao izuzetno kvalitetna država koju voli i kojom se ponosi velika većina njenih građana i kojoj se, kao planetarnom primjeru mudro i humano organizovanog i ekonomski jakog društva dive Evropa i svijet. Kvalitet države je naša jedina i najbolja odbrana. Ne postane li brzo dobra država, Crna Gora će nestati zauvijek.

Da biste razumjeli moj stav, moram početi sa svijetom. Neosporna je činjenica da na planetarnom nivou živimo u bolesnoj „civilizaciji“ koja ubrzano ide putem samouništenja. Borba za opstanak čovječanstva je u toku, sa malim izgledima na uspjeh, jer gospodari svijeta, zbog svojih slijepih interesa, koče potrebne promjene. Planetarno zagađenje vode, zemlje, hrane i vazduha je dostiglo dramatične razmjere, a katastrofalne klimatske promjene mogu doči do tačke bez povratka već sredinom ovoga vijeka... Najbogatiji ljudi planete koji mogu stati u jedan jedini avion imaju više od siromašnije polovine čovječanstva... Ovo je samo nepotpuna lista bolijesti „civilizacije“ u kojoj zagađenje ljudskog mozga nije ništa manje od zagađenja prirode. U takvom svijetu Crna Gora je poslije referenduma imala dva puta.

Prvi put je bila moja vizija uzdizanja Crne Gore do visine planetarnog primjera mudro i humano organizovanog i ekonomski jakog društva; taj put je pored ostalog sadržao i projekat Ekološke države. Bio je to najbolji put za kvalitet života građana i najbolja garancija dugovječnosti države. Ovakva strategija je itekako bila moguća poslije referenduma. Mada velika većina ljudi u svijetu ne shvata apokaliptičke razmjere katastrofe koja prijeti čovječanstvu, postoji manjina koja to shvata ili bar naslućuje. Među ljudima koji su svjesni veličine opasnosti ima velikih naučnika, glumaca, pjevača... Treba istaći da pored investitora-ajkula koji sada haraju Crnom Gorom, u svijetu postoje i takozvane društveno odgovorne investicije (Socially Responsible Investing) u okviru kojih su još strože zelene investicije. Dakle, u svijetu postoje manjinske ali moćne snage koje znanjem i kapitalom mogu da omoguće pretvaranje jedne male države u planetarni primjer, ne samo da nama pomognu, nego zato što postojanje takvog primjera smatraju značajnim u borbi za opstanak čovječanstva. Da je krenula tim putem Crna Gora je mogla imati desetine miliona ljudi u svijetu koji je emotivno doživljavaju kao svoju drugu domovimu i najmanje milijardu koja na nju gleda sa divljenjem i poštovanjem.

Crnogorska vlast je izabrala drugi put, da slijepo slijedi i imitira bogatije države, tačnije rečeno liberalni kapitalizam i bogate bolesnike; svijet surove eksploatacije koji je uspio da ubijedi robove da su slobodni ljudi. U imitiranju takvog svijeta, Crna Gora je u boljoj polovini, a često i u najboljoj trećini zemalja članica UN, ali nažalost nijesmo tako visoko zato što smo mi dobri nego zato što je svijet loš. Ako današnju Crnu Goru mjerimo mjerilima bolesne „civilizacije“, vjerovali ili ne, gospodin Đukanović i njegova vlast zaslužuju pohvale za vođenje države. Međutim, mjereno mojim mjerilima, da je mudro i vizionarski vođena, da je interes CG uvijek stavljan na prvo mjesto, Crna Gora je mogla da u roku od 15 godina postane evropsko i svjetsko čudo, država sa najboljim životom u Evropi. Ako deset godina poslije referenduma Crnu Goru poredimo sa onim što je mogla biti, onda su rezulatati Đukanovićeve vlasti (govorim o rezultatima, a ne o namjerama) ravni veleizdaji države.

Kompletna lista promašaja bi zahtijevala mnogo duži tekst; navešću samo tri nesporne činjenice.

Crna Gora bi mogla da proizvodi dovoljno zdrave hrane za potrebe svoga stanovništva (pa čak i za izvoz). Umjesto sopstvene proizvodnje, Crna Gora baca pola milijarde eura godišnje na uvoz nekvalitetne hrane i vode kojima sistematski truje nas i našu djecu. Možda ćete postaviti pitanje, gde naći velike pare potrebne za razvoj poljoprivrede; odgovoriću pitanjem - gdje su i zašto nađene pare za autoput? Kamo sreće da je Crna Gora na takvom stepenu razvoja da nema ništa što je hitnije i važnije od djelića autoputa, koji ide iz džepa uz džep, na štetu građana Crne Gore, po principu da je motiv izgradnje ugradnja.

Crnogorska obala je obezvrijeđena divljačkom gradnjom i rasprodajom; umjesto u harmoniji sa prirodom, obala je građena i nastavlja da se gradi u harmoniji sa džepovima tajkuna. To što je urađeno je zločin nad prirodom i trajna ekonomska šteta za Crnu Goru i njene građane. Razorena i otuđena obala će građanima u budućnosti donositi samo mrvice a mogla je biti jedan od temelja blagostanja Crne Gore.

Državni dug i dugovi opština neprekidno rastu, a da pri tome ne rastu privreda i zaposlenost.

Crna Gora je država bezobzirnog liberalnog kapitalizma, dubokih unutrašnjih podjela, velikih nejednakosti, privilegija i bogatstava stečenih na štetu države. Rasprodajom privrede i teritorije, privatizacijom koja se svela na pljačku bivše društvene imovine, varvarskom gradnjom i mnogim drugim pogrešnim potezima, Crna Gora je obezvrijeđena i ekonomski okupirana od strane domaćih i bjelosvjetskih tajkuna. Otkad ja pamtim, a pamtim pola vijeka, nikada nijesmo imali gore školstvo i zdravstvo i slabiju perspektivu za budućnost mladih ljudi. Uz časne izuzetke, Crna Gora je država u kojoj je jedina vrlina vlasti što je sadašnja parlamentarna opozicija još gora od nje... Zbog ovako lošeg kvaliteta države, za deset godina od samostalnosti, nijesu porasli patriotizam i podrška postojanju države. Za Crnu Goru su opasnost brojne snage koje se protive njenom postojanju, ali ništa manja opasnost nijesu oni koji Crnu Goru vode na ovako katastrofalan način, bez znanja, bez vizije, bez humanosti i bez ljubavi. Vlast i opozicija tek stvorenu državu guraju putem nestajanja.

( Dragan Hajduković )