Dokle više, umjetnici

Evo pogledajte to djelo, nejasno ništa manje od Njegoševe suze i one rabote nadomak Cetinja. A sve se moglo riješiti poštenim umjetničkim radom, realnim prikazom nekolicine muškarčina koji, da prostite, zagrljeni stoje jedan drugom na ramenu.

Ali jok, umjesto da prikaže stvarni život, ko zna šta je umjetnik htio da poruči, i mi laici sad treba da lomimo glavu nad njegovim neurozama i veličamo slobodu izraza.

E pa, samo da mu javim kako nismo razumjeli, nisam ja Petar Ćuković pa da tumačim finese prepune taštog domišljanja, već radan čovjek i nakon posla hoću da odmorim pogled na jasnom obliku, koji me po mogućnosti nacionalno ne zbunjuje.

Baš u vrijeme državnog jubileja, kad vapimo bukvalne prikaze, što više kopija nacionalnih lutaka od bronze, umjetnik M. Živković se odvažuje da eksperimentiše sa formom, nudi zapremine koje ni uz najveću želju ne mogu prepoznati kao Crnogorce u plesnoj buktinji narodnog kola.

Umjesto da je samo preslikao nošnju, izbrojao dugmad, da je autor obišao švalje i šnajdere, posvetio se džamadanu, zlatovezu, dušanki, pozvao par krkana iz MUP-a da mu poziraju, stvorio vjeran prikaz na čast rodu i porodu - ipak je odlučio da se pravi pametan, da prodaje neku neobičnu brankuzijevsku tralala alegoriju od koje mi buči pod skalpom.

Naravno da je vazda bilo lakše vajati zaumno, to ionako niko ne razumije, a pošten čovjek ne smije da pljune da ne ispadne seljak. E pa, neka budem sto puta seljak, ali kažem da umjetničke slobode treba ograničiti kad se dejstvuje u slavu naroda.

Vizije akademskog vajara Živkovića su uznemirujuće, nije kulturno ovoliko odstupiti od originala, mislim da se u neke stvari prosto ne dira i nema te čarobne Anastazije Miranović koja će novim pokoljenjima objasniti toliku stilsku slobodu koju je vlast nakon referenduma rukopoložila u parkovima glavnog grada.

Postavlja se pitanje kako đeci da objasnim šta je ovo. Kad budemo prolazili pored zgrade stare vlade, preko Blažovog mosta, moraću ćerke da okrećem prema novom staklenom neboderu što se krasan već podiže iznad glupog hotela Podgorica.

Jer ako me pitaju - šta je ovo tata, moraću da kažem, znate kako, to vam je zapravo crnogorsko kolo, ali umjetnik je bio malo slobodan. Ali zašto nismo napravili spomenik pomoću 3 D štampača, pitaće me informatički pismeno čedo, a ja ću morati da crvenim od rođenog đeteta i priznam kako nam 2016. godine spomenike još prave živi ljudi, i da država još nije prešla na kompjuterski precizan prikaz utvrđenih narodnih formi.

I tako, dok svi baštine svoje, Crnogorci opet srljaju u nekakav internacionalizam, kubizam, haos, i ne bi me čudilo da zastavu sjebemo zarad nečijeg popartovskog ćeifa.

Sve me ovo podsjeća na one monstruozne komunističke spomenike širom Jugoslavije, kojima se divi mnogi tupavi stranac, a pred kojim lokalni živalj stoji kao ovca. Ali te je spomenike komunista uvijek gradio na periferiji, da ih niko normalan ne obilazi, jer šta će čovjeku da pred nečijom vizijom shvati da je glup. Sad mi dobismo artističko zaglupljivanje usred glavnog grada!

Pogledajte još jednom, recite, ima li zemlji sa ovako čudnim spomenicima spasa. Šta je ovo, i čemu služi? Dokle će moderna umjetnost da nas ponižava? A moglo se napraviti nešto lijepo, kao živo što narod kaže, turiti mehanizam da se zavrti, ili ugraditi zvučnik da jutrom svira, kukuriče, ili na blagdane grmi ojha.

( Brano Mandić )