Jovanka tuži skoro 50 godina: Riječi od velike patnje i bola
Jovanka Mrdak poznata je tužbalica u Bijelom Polju i šire, tuži gotovo pet decenija nakon što je 1972. izgubila brata Boška
Iako nekada jedna od najljepših djevojaka i žena, vezilja i pletilja “zlatnih ruku“ Jovanka Mrdak (76) u Bijelom Polju i šire ipak je više poznata kao narodna tužbalica, koja od izumiranja čuva vjekovnu tradiciju.
Lik kršne Crnogorke nalazi se na jednoj od fotografija iz 1969. godine, na kojoj je pored bivšeg predsjednika SFRJ Tita i njegove supruge Jovanke, tokom posjete Bijelom Polju.
Kaže da je tužbalica, iako polako iščezava, dio narodnog blaga, običaja koje smo vjekovima nasljeđivali od predaka.
Objašnjava da se tužbalica ne rađa, već da se to postaje od prevelike patnje i bola.
Za “Vijesti” priča da je prvi put zatužila u 27. godini, kada su 1972. ona i sedam sestara izgubile brata jedinca - Boška, kojeg je ubila ustaška banda u Sloveniji.
Tada su, kaže, riječi patnje i bola koji paraju dušu spontano počeli da se izlivaju iz njenog srca.
“Od tada, nikad više u životu nisam zapjevala. Tuženje je došlo spontano, riječi su same počele da se tvore u mom srcu i da izlijeću kroz stihove koji otpuštaju suze”.
O njenom pokojnom bratu čuveni Nikšićanin Radovan Bećirović je, nakon njenog kazivanja, napisao guslarsku pjesmu...
Prvi susret sa tužbalicama je iskusila kada je, kao poratno dijete od pet godina, slušala svoju baku i njene komšinice koje su daleko od groblja, u skrovitoj šumi iza Žutih bara, tajno oplakivale stradale sinove, braću i muževe.
Navodi da tada nije smjelo da se tuži.
“Baka Saveta Dubljević je izgubila dva sina, a većina tih žena su izgubile svoje sinove i braću u ratu. Sve mladi ljudi. One nisu ljutovale jedna na drugu, nego su se sastajale petnaestodnevno, nedjeljom, složno i tajno. Svaka od njih bi ponijela nešto od hrane, malo sira ili hljeba, šećer ili kafu, šta se nađe u kući. Potanko bi pričale o tome na koji način je neko od njihovih stradao, ‘zapisujući’ u svojim srcima imena krvnika koji su ih izdali u surovom bratoubilačkom ratu, a onda bi tu, daleko od svojih sela i mogućih ‘špijuna’, tananim glasovima dugo tužile i oplakivale najmilije. Nesreća jedne je bila nesreća svih. Tuženje je zatvaralo krug neprebola i patnje i blažilo ljudske nepravde. Potom bi se, bar malo utješene i ohrabrene, vraćale svojoj čeljadi. To je bila živa istorija koju sam slušala”, priča Jovanka.
Kaže da tada nije shvatala šta znače tužbalice i zašto to one rade, sve dok njeno srce nije jednog dana zatužilo.
“To te samo srce vodi. To je priroda, tako ti život naloži i to jače od čovjeka”.
Tako je vremenom postala poznata tužbalica, koja je širom Crne Gore ožalila stotine izgubljnih sinova, kćeri, očeva, majki...
“Kad hoćeš nekog da otužiš moraš da znaš da ispovijediš istinu o njemu, jer ako toga nema - to nije tuženje, već jedna laž. Moraš duboko da poznaješ osobu, ono čemu je ona stremila u životu, za šta se borila. Ako ne poznajem osobu, a neko me moli da je otužim, prvo moram da saznam imena bližnjih i neke glavne osobine te osobe. Sjedinim se sa njihovim bolom i od tuženja biva lakše svima”.
Tužbalice su svojevrsne narodne pjesnikinje koje ne bilježe svoje stihove, već ih “pletu” pomoću narodnog predanja i ličnog osjećaja.
Najteže joj je, dodaje, kada tuži za sinovima jedincima, jer nema većeg bola od onog za izgubljenom djecom.
“Njihova patnja postaje moja i želim da ih utješim, kako bi im moje riječi bar donekle donijele utjehu i prizvale snagu. Iako riječi tužilja sijeku poput mača, tuženje je velika utjeha i donosi olakšanje, naročito kada se proiznosi iz srca”.
I danas se riječi iz Jovankinih tužbalica prepričavaju kroz usmeno predanje. Ipak, nijednu do sada nije zapisala, iako su je bližnji molili da to uradi i tako sačuva od zaborava dio narodne tradicije koja polako izumire.
Jovanka priča da nikada nije voljela da radi za novac, ali da je toga bilo još od kraja Drugog svjetskog rata.
Kada to čovjek radi za novac - ne radi iskreno, tvrdi ona.
“Slušala sam kada neko lažno tuži i leleče i ljudi im priđu i javno kažu: ‘E, lažeš’”
Najdirljiviji susret sa ovom vrstom narodne tradicije u njenom sjećanju je sahrana prije 20 godina u Kučima, gdje je slušala Albance sa one strane granice koji svoje komšije i prijatelje leleču prvo na albanskom, pa onda na srpskom jeziku.
U posljednjoj godini nije tužila, zbog starosti i bolesti.
Jovankin stan je i danas prepun heklanih i pletenih stvari koje su njena rukotvorina, među kojima ljepotom posebno plijene bunde i suknje od čupave vunice.
Ističe da je najradosnija kada joj vrata doma otvore dvije unučice - Vasilisa (10) i Petra (7), koje sa sinom i snajom žive u Beogradu.
Oštrim umom i jezikom branila i radnička prava
Jovanka je radila u Vunarskom kombinatu od osnivanja, 1962. godine, a prije desetak godina je bila pokretač protesta za radnička prava koja su izgubili u vrijeme tranzicije.
Ženi oštrog uma i jezika, što bi u narodu rekli “pośečenici”, lako je polazilo za rukom da ostvari kontakte i sa najvišim crnogorskim zvaničnicima, koji su pomogli da bivši radnici ostvare bar neka svoja prava.
“Šta, je li me ko najavio? Ja sam ti prirodni telefon, evo sam došla da se najavim direktno”, samo su neke od upadica koje se i danas prepričavaju.
Bivši radnici pamte i onu kada je pred stotinama okupljenih radnika na jednom od protesta, usred žustrog govora o radničkim pravima, jednom od bivših radnika, nakon opaske da se “vidi i ko je pokrao kuhinju”, uzviknula: ”Šut’, ti si je najviše pokr’o”.
Jovanka se, kako kaže, rado prisjeća velikih ljudi poput direktora kombinata i jednog od najuglednijih ljudi tog vremena Emina Dobardžića, zahvaljujući kojem je izgrađeno Bijelo Polje i većina zgrada a kojeg danas malo pominju.
( Jadranka Ćetković )