Put do referenduma

Stvaranjem državne zajednice Srbija i Crna Gora zaustavljen je proces disolucije bivše Jugoslavije. Nova državna tvorevina nastala kao projekat EU nije imala pandana u svijetu. Bila je to jedina dvočlana federacija, u kojoj je Crna Gora bila 6,4 puta manja po teritoriji, 15,9 puta po broju stanovnika, 17,9 puta manja po BDP-u i 19 puta manja po nacionalnom dohotku, odnosno savez država od kojih je jedna (CG) tražila način da izađe iz takve zajednice na način koji ne bi doveo do unutrašnjih konflikata i ne bi uveo CG u sukob s međunarodnom zajednicom. Tim prije, što je Srbija poslije pada Miloševića, na čelu sa Đinđićem i Koštunicom, postala miljenik međunarodne zajednice koja nije bila spremna da potpomogne bilo što bi moglo da dovede u pitanje relativno krhku demokratsku perspektivu Srbije prepoznatu u pobjedi DOS-a. Ali tek što je 4. februara 2003. u republičkim parlamentima usvojena "Ustavna povelja državne zajednice Srbija i Crna Gora" u martu 2003. ubijen je Zoran Đinđić, demokratski i prozapadno orijentisani srbijanski premijer, što je bilo jasno upozorenje da konzervativne i nacionalističke snage u Srbiji ne samo da nijesu poražene, već su dobile i svog novog mentora u liku predsjednika V. Koštunice.

Jačanje snaga za nezavisnost

U takvoj konstelaciji razumijevanje za crnogorski hod ka nezavisnosti ne samo da se sve više razumijevao i u zemlji i van, već se nametao kao jedina alternativa i jedino moguće rješenje u završnici procesa disolucije Jugoslavije. Snage za nezavisnost u CG su stalno jačale i objektivno njihova pozicija je bila osnaživana procesom zaokruživanja crnogorske državnosti i povećanjem njenih kapaciteta, počev od uvođenja njemačke marke kao jedinog sredstva plaćanja (novembar 2000), do uvođenja eura (početak 2002.), čime je zaokružen monetarni suverenitet, do carinskog i fiskalnog suvereniteta stečenog usvajanjem Ustavne povelje (februar 2003). Tome treba dodati da je u julu 2003. crnogorska policija preuzela kontrolu granica od Vojske Jugoslavije, da bi već u martu 2005. bila u cjelosti preuzeta kontrola u sektoru bezbjednosti, čime je značajno sužena uloga vojske kao oružane sile pod dominatnim uticajem Beograda, koja je imala veoma destruktivnu ulogu u procesu raspada Jugoslavije.

Pošto je međunarodna zajednica od 2000-2004. radila na tome da ubijedi crnogorsko rukovodstvo da odustane od referenduma i u tome djelimično i uspijevala, produžavajući time trajanje netipične i originalne zajednice iz koje se moglo izaći samo na dva načina. Prvi, koji je podrazumijevao sporazumno razdruživanje i međusobno priznanje Srbije i Crne Gore, koji je postao nemoguć poslije susreta na vrhu crnogorskog i srpskog rukovodstva u oktobru 2001.

Nakon tročasovnih razgovora iza zatvorenih vrata u Palati federacije između Đukanovića i Vujanovića s jedne i Koštunice i Đinđića s druge strane, u oktobru 2001, kada je crnogorsko rukovodstvo u Beograd došlo sa projektom nezavisne države i predlagalo savez nezavisnih država i čvrstog zalaganja Koštunice i Đinđića na projektu opstanka federacije. Tada je nova srpska vlast zaključila da dalje isčekivanje pregovora ne vodi ničemu i da je crnogorski referendum neminovnost. To je bio značajan iskorak, jer se do tada zvanični Beograd javno protivio ideji referenduma , a sam Koštunica isticao da referendumsko izjašnjavanje treba spriječiti svim demokratskim sredstvima. Poslije toga postala je izvjesnija i jedino moguća druga varijanta koja je podrazumijevala održavanje državotvornog referenduma , u skladu sa međunarodnim standardima i domaćim Zakonom o referendumu. Istovremeno, stav zvaničnog Beograda o nužnosti održavanja referenduma obesmislio je poziciju prosrpskih stranaka u Crnoj Gori (SNP, NS i SNS) objedinjenih u koaliciji "Zajedno za Jugoslaviju" koje su do tada prijetile bojkotom referenduma , računajući da će to podržati i DOS u Srbiji i međunarodna zajednica, da bi tako proces osamostaljivanja CG doveli u pitanje.

Visoki zahtjevi Venecijanske komisije

No, i pored nestrpljenja vidljivog u crnogorskoj javnosti i već podgrijane predreferendumske atmosfere, stav međunarodne zajednice o crnogorskom referendumu isčekivan je veoma dugo i u tom smislu je postalo jasno da će se čitav proces osamostaljivanja voditi po pravilima koje propiše EU, s obzirom da je ona smatrana odgovornom za projekat državne zajednice, koji je bio njen. U tom smislu, u julu 2005. visoki predstavnik EU za spoljnu politiku Havijer Solana je tvdio da referendum o državnom statusu CG može dati održiv rezultat samo uz konsenzus o pravilima i spremnost obje strane da prihvate rezultate glasanja. Ovakav stav EU je bio ohrabrujući za unioniste u CG i Srbiji, posebno poslije tvrdnje Solane da manjkavosti u funkcionisanju institucija državne zajednice "nijesu toliko posljedice strukturnih nedostataka, već više nedostatka političke volje".

Solana je izrazio i očekivanja od Beograda i od Podgorice da se pridržavaju svojih obaveza i relevantnih parlamentarnih odluka. Spremnost i mogućnost države da poštuje zakonska pravila je osnovni uslov za progres prema EU. To podrazumijeva da se referendum sprovede u skladu sa Ustavnom poveljom. Uz to, relativno protivurječan stav EU po pitanju crnogorskog referenduma je ovo pitanje činio kompleksnijim, a sam ishod neizvjesnim. Veoma dug period isčekivanja stavova i uslova za održavanje referenduma , koji se očekivao od ekspertskog tijela Savjeta Evrope (SE) - Venecijanske komisije (VK), dodatno su stvarali konfuziju. U junu 2005. VK je počela rad na ocjeni crnogorskog zakona o referendumu, da bi tek krajem godine objavila preporuke po kojima je za legitiman referendum bilo potrebno da izlaznost bude najmanje 50% upisanih birača, a da bi bila donijeta odluka o nezavisnosti, za nju se moralo opredijeliti preko 55% izašlih birača. Ovako visoki zahtjevi bili su skoro nepoznati u međunarodnoj praksi i u vremenu objelodanjivanja bili su veoma ohrabrujući za unioniste u CG i Srbiji, koji su tvrdili da je tako nešto onemogućava suvereniste da dođu do nezavisnosti. Ono što ih je činilo nezadovoljnim, a na čemu je građena antireferendumska strategija, je mišljenje VK da na referendumu nemaju pravo glasa državljani CG koji žive u Srbiji.

Venecijanska komisija je takođe preporučila da budu održani ozbiljni pregovori između vlasti i opozicije unutar Crne Gore s ciljem da bude postignut konsenzus o principima održavanja i primjene rezultata referenduma , a posebno u odnosu na određivanje potrebne većine koja bi se zahtijevala kako bi se osiguralo da ishod referenduma prihvate sve najvažnije političke stranke u Crnoj Gori, što je otvorilo prostor za dugotrajni dijalog dvije sučeljene opcije u Crnoj Gori.

Konačan stav EU

Konačne stavove EU o referendumu prezentirala je liderima crnogorskih stranaka 9. novembra 2005. delegacija EU koju je predvodio ambasador V. Britanije u SCG Dejvid Gauen, a koju su još činili: šef kancelarije EK u SCG Zozep Ljoveras i austrijski diplomata Ulrike Hartman. Istovremeno je Solana imenovao slovačkog diplomatu Miroslava Lajčaka za posrednika u pregovorima i glavnog predstavnika EU u procesu praćenja i oblikovanja referendumske kampanje. VK je bila mišljenja da bi međunarodne standarde zadovoljilo referendumsko pitanje sljedeće sadržine: Da li želite da Republika Crna Gora bude nezavisna država sa punim međunarodnim i pravnim subjektivitetom? Time su bili konačno stvoreni preduslovi za demokratsko izjašnjavanje građana u CG o najvažnijem pitanju u njihovoj novijoj istoriji. Drugog marta 2006. nakon dvomjesečnih pregovora, uz posredovanje EU, konačno je usaglašen novi Zakon o referendumu koji je Skupština jednoglasno usvojila i na osnovu kojeg je referendum bio zakazan za 21. maj 2006. Već 6. marta je vlada Crne Gore pozvala SE i OEBS da imenuju posmatrače koji će nadzirati proces referenduma o državnom statusu. Nešto kasnije (15. marta) Skupština je odlučila da predsjednik Republičke komisije za organizovanje referenduma (RRK) bude slovački diplomata František Lipka, dok je za sekretara imenovan Zdravko Gvozdenović. Tako je bila napravljena osnovna infrastruktura u dogovoru suprostavljenih blokova i stvorene pretpostavke za fer i demokratsku kampanju. Primjer Crne Gore je u tom smislu bio jedinstveno iskustvo u procesu disolucije bivše SFRJ, jer su osnovna pravila oko referenduma i njegove organizacije propisivala međunarodna zajednica ili lokalne elite uz obavezni konsenzus.

Kao što se može uočiti, komplikovan spoljnji i unutarpolitički kontekst, uzrokovao je relativno dugo odlaganje odluke o državnom statusu. Iako je još u oktobru 2001. vladajuća DPS na vanrednom kongresu promijenila partijski program i najavila borbu za nezavisnost kao svoj programski cilj, njen lider i vođa suverenističkog bloka Milo Đukanović, bio je veoma oprezan u povlačenju poteza na putu ka referendumu. U tom smislu se čini da je značajno ohrabrenje za ulaženje u odlučan proces crnogorskog osamostaljivanja, bar prema svjedočenju samog Đukanovića, tadašnjeg lidera suverenista u CG, stiglo otuda odakle se najmanje očekivalo - iz Moskve. Naime, krajem septembra 2004. u Moskvi je došlo do susreta između predsjednika Rusije Vladimira Putina i Đukanovića. Tom prigodom, Putin je pored načelnog zalaganja za državnu zajednicu, navodno rekao i sljedeće obraćajući se Đukanoviću: "Ukoliko Vi smatrate da je za vaš narod i za vašu državu bolje da na demokratskom referendumu donesete odluku o svojoj budućnosti, preuzmite odgovornost za to. Mi ćemo podržati svaki vaš dogovor sa Srbijom i svaku demokratski donijetu odluku". Navedeni stav Rusije bio je principijelan i relaksirajući za independističke snage u CG i od tada se odlučujuće krenulo u referendumski proces.

Nastavak u sjutrašnjem broju

( Šerbo Rastoder )