Zašto normalno nije u redu?

U Velikoj Britaniji trenutno se ne možete nigdje sakriti od široke i tužne kampanje koja se vodi da bi pljunulo u lice ostatku svijeta (i realnosti) i izašlo iz Evropske unije. Nekakvo olakšanje može donijeti posjeta SAD, gdje sam nedavno bio. Ali cijena je prevelika - mediji neprestano govore o predsjedničkim predizborima.

U Republikanskoj partiji vodi se krajnje ružno takmičenje, s izuzetkom izlaganja guvernera Džona Kejsika u Ohaju. Nažalost, teško da će on biti pobijednik. Kejsikov problem je jednostavan - u njemu je lako prepoznati normalnog čovjeka. Gledajući zapaljivu i punu uvreda kampanju njegovih oponenata - Donalda Trampa i senatora Teda Kruza - čovjek može samo da žali za Velikom starom partijom republikanaca.

Prva izborna kampanja u kojoj sam učestvovao vođena je prije skoro 50 godina, i to baš u Njujorku u kom su svi današnji kandidati - i republikanci i demokrate - nedavno razmjenjivali udarce i gdje su trijumfovali Tramp i Hilari Klinton, vodeći kandidat demokrata. Sredinom 1960-ih državom (guverner Nelson Rokfeler) i gradom (gradonačelnik Džon Lindsej), uz dvojicu senatora Njujorka, rukovodili su republikanci. Ti umjereni političari, baš kao i mnogi drugi republikanci 60-ih godina, i dalje su bili predstavnici partije Abrahama Linkolna i to je bilo lako odrediti.

Kao prvo, bili su internacionalisti. Drugo, vjerovali su u partnerstvo između vlade i privatnog sektora (sjetite se, na primjer, uloge predsjednika Dvajta Ajzenahuera u izgranji američkog nacionalnog sistema autoputeva). Ali najvažnije je što su bili svjesni važnosti i što su se poistovjećivali s tim integracionim projektom, koji i sada ostaje civilizacijska misija zemlje (što je izraženo riječima E Pluribus Unum, to jest “Mnogi čine jednoga”, na američkom grbu).

Te republikance iz 1960-ih nemoguće je zamisliti kako vode današnju kampanju pored dvojice kandidata Republikanske partije. Kruz je ideološki kabadahija, a Tramp samo kabadahija bez neke naročite ideologije.

S druge strane, ne mogu da zamislim da bi ti nekadašnji republikanci imali bilo kakav problem da podrže Kejsika, uspješnog konzervativnog guvernera čija osnovna motivacija očigledno nije mržnja prema ljudima, i iz sopstvene i iz demokratske stranke. Ali, izgleda da je upravo u tome izvor slabosti njegove kandidature. Ne viče, ne pjeni iz usta. Izgleda da je - kakvog li zločina! - obdaren zdravim razumom.

Čini se da u današnjoj Republikanskoj partiji nije dovoljno biti samo normalan. Partija sada ispašta što se prije nekoliko godina u panici predala fanaticima iz Tea Party, finansiranih iz nepristojno velikog bogatstva gramzivih milijardera. Podlegavši zastrašujućim, ali dobro plaćenim predrasudama, razumne grupe koje su na izborima imale šanse, ostale su moralno i politički razbijene.

Sada establišment partije sa zakašnjenjem pokušava da ubijedi sebe da Kruz, arogantni i drski ekstremista, ni izdaleka nije tako užasan kako su ga ti isti ljudi uvijek i opisivali. U svojstvu partijskog kandidata u trci za predsjednika SAD, on ih plaši manje nego Tramp.

Kod demokrata je borba između senatora Bernija Sandersa i bivše državne sekretarke Hilari Klinton daleko od sličnih niskosti. U toj borbi otkriveni su neki realni problemi vezani za pitanja socijalne jednakosti i protivljenja globalizaciji, koje treba rješavati. Ostatak svijeta se, ipak, nada da rezultat toga neće biti prelazak ka politici protekcionizma i odricanje Amerike od liderstva koje samo ona može obezbijediti pri rješavanju globalnih problema.

Gledajući sve ovo iz blizine, može se pasti u očaj. Ali ne treba zaboravljati da je (posebno u SAD) sva politika - lokalna. Na nivou država i gradova, kao i do sada, ima mnogo zdravih, dostojanstvenih i inteligentnih političara koji su pobijedili na izborima i pokušavaju da obezbijede pametnu upravu. Neki od njih vremenom će izaći i na nacionalnu scenu. Na primjer, u Los Anđelesu, gdje sam bio nekoliko dana, pametni, dobro obrazovani, mladi gradonačelnik Erik Garseti je toliko srećan spoj energije, dobrog izgleda i zdravog razuma da će, nesumnjivo, proći dalje. A takvih ljudi kao što je on treba da bude mnogo više - ljudi koji su zaista predani ideji služenja zajednici, a ne lakrdijaša koji pate od manije veličine, kao što su oni opasni klovnovi koje sada gledamo.

U Americi je sada, kao i u Britaniji, neophodno da se normalni ljudi umjerenih pogleda podignu i povise svoj glas da bi ih čuli. Prije gotovo jednog vijeka u svojoj depresivnoj, veoma proročkoj pjesmi Drugi dolazak V.B. Jejts je pisao: Sve se razliva; središte popušta.* Razlog zbog koje je središte popustilo danas je toliko aktuelan kao i u to vrijeme: Najbolji - tvdi Jejts - ni u šta ne veruju, dok se / Najgori nadimaju od žestine.

U zemljama zapadne demokratije kucnuo je čas da najbolji dokažu moć pravednosti. U protivnom, raste prijetnja od rađanja onog što je Jejts nazvao “zvijer” koja se vuče k Vitlejemu. Danas se previše “zvijeri” namnožilo i u američkoj i u britanskoj politici, a praktično i u svim zemljama demokratskog svijeta.

Autor je rektor Univerziteta Oksford

Prevod: N. RADOIČIĆ

Copyright: Project Syndicate, 2016.

*W.B. Yeats, The Second Coming, prevod Milovana Danojlića

( Kris Paten )