Iz prve ruke

Naravno, nismo jedini. Među mnogim smo porodicama, potomcima, koji su iz medicinskih ustanova Crne Gore ispratili roditelja na vječni počinak. Nakon četiri godine mirnog, diskretnog, stabilnog režima u ozbiljnom neurološkom nedostatku, ali koji nije sprečavao dobar kvalitet životne egzistencije, posljednji odlazak roditelja je bio težak.

I umirućem čovjeku se pruža zdravstvena njega. Tu njegu niko ne treba da traži u našem zdravstvenom sistemu, jer mu neće biti pružena. Umiruće ljude u našem zdravstvenom sistemu ili zaborave ljekari u jednoj sobi u maloj bolnici na pjenu od mora, ili pacijenta, taman operisanog, kao prtljag nemilosrdno premještaju iz sobe u sobu, bez osvrtanja kakav naporni šok preživljava umirući, sa već pozadinom zdravstvenog nedostatka koji takve “selidbe” simbolički dobro tumači kao odustajanje ljekara.

Promijenili smo dva medicinska centra, manji i veliki, tokom finalne životne borbe našeg roditelja. Oba imaju jedinstvenu, skoro identičnu sistemku slabost. Iskusni ljekari, oni koji bi trebalo da su besprijekorna potpora i glavni stub dobrih organizacionih rješenja, suština su problema, nerješiva prepreka razvoja. Vjekovima i miljama daleki od pacijenata koje gledaju samo preko papira, uz nekakve modele strahovlade prema osoblju koje im je podređeno, sa teškim muškadinskim ženomrzačkim ispadima i u bijegu od članova porodice pacijenata, da u par sedmica gledanja njihovih tobožnjih radnih rutina shvatite da nisu u pitanju “ni neznanje ni korpucija“ nego besmislena, ali toliko realno ograničavajuća i bijedna sujeta. Važna definicija posla doktora je ego; tjera ih da budu bolji u svojem poslu, da iznađu načine da pomognu pacijentima, da izgrađuju povjerenje unutar sistema i da stvarno budu prisutni u svojoj struci. Ne, nema toga u našem sistemu. Samo sujete, one besmislene osobine malešnih čojkačkih provincijalnih profila koji se kriju iza bijele kotule, premnogo titula a premalo stvarnih doprinosa u bilo kojem pogledu, zdravstvenoj usluzi koju trebaju da pružaju bez ikakvog interesa. Da se može, treba im uzeti kotule, titule i zarade koje obezjeđuju poreski obveznici i onda ih uputiti na tušku pijacu, koja više ne postoji, kao jedinu opciju njihove egzistencije.

A čim su u sistemu stubovi, ljekari sa iskustvom i znanjem, voljno i izborom odsutni od pacijenata, brzo razumijete sve ono ružno što čitate u novinama ili gledate po medijima. Nisu najgori u Evropi, jer i to je kvalitet, koliko su stvarno loši.

U maloj bolnici, koju je naš otac podigao na noge da ne bude stjecište najgoreg mogućeg zdravstvenog legla neznanja, i u kojoj je pomogao mnogima, nesebično, kao pravi jaki nekadašnji privrednik, posebno ljekarima, niko ga nije pogledao dva i po dana. Znao je da kad mu budu trebali, da ih neće biti ni na pomolu, osim što su buduću skener sobu proseravajući nazvali apartmanom kako bi sakrili svjesno nečinjenje, a očekujući patetičnu zahvalnost. U noći kada smo roditelja samostalnom odlukom premještali iz malog u veliki centar, nisu došli, svi ti tobožnji prijatelji a ništice-ljekari u bijelim šimi kožnim cipelicama, da izgovore starcu na nosilima obični ohrabrujući stav: “...bićeš dobro, srećno“. Svi smo znali da to ne bi bilo tačno, ali starac na samrti zaslužuje da čuje nešto ohrabrujuće od tipova koji su po svim bezbrojnim titulama ljekari sa iskustvom. Zgadi vam se da takvi ljudski i profesionalni partitokratični žgoljavci uopšte rade i primaju zaradu iz sredstava poreskih obveznika Crne Gore.

Jeste, u veliku bolnicu smo stigli jer je naš roditelj na kraju svojeg života ostao samo sa jednim prijateljem, koji nije iz kruga porodičnih prijatelja, i koji ga nije zaboravio. Nikako drugačije ne bismo ni stigli u veliku bolnicu, i jesmo tu prvu noć bili beskrajno toplo prijatno iznenađeni i zahvalni na pažnji. Sve je to potpuno palo u vodu sljedeće jutro, kada se ženomrzačka sujeta našla kurč... na članicu moje porodice. Izgovor da se nekontrolisano reaguje od trebalo bi bespogovornog uzora struke i institucije je bio: “...meni niko ne naređuje“, iako je to potpuno netačno u sistemu njegove partije. A naljutio se jer je on ženu oslovio sa “ti“ pa kad mu je tako uzvraćeno, probudila se pregolema sujeta prepuna titula, koje možda ponekad pomognu pacijentima. Takva institucionalna džukelaština u nedozrelom ponašanju vam pomaže da porodično riješite dilemu pristojnih ljudi - zašto biti zahvalan ljekarima za posao koji plaćate iz svojih poreskih sredstava? Zato što zaslijepljene sujete to očekuju kao prirodnu definiciju, jer prepoznaju top vaspitane edukovane ljude, koji će sve progutati ako postoji najmanja nada da pomognu roditelju. Zato nemate razloga da im budete zahvalni za bilo šta, niti se trebate bojati jer kao zavisite od njih, pa zato morate ćutati na nečije ljudsko i profesionalno nevaspitanje. Oni su zaposleni da pružaju zdravstvenu njegu. A ako je pitanje ko od koga zavisi, onda je njihov ljudski zadatak da poštuju svoje finansijere, a to su svaki pacijent i njihove porodice u Crnoj Gori.

Ali, ima gore... Jedna od posljednjih rečenica mojeg oca je bila, a kada je vidio da mu se ljekar ne javlja, kad je ušao u sobu: “Ovaj čovjek mi nije rekao dobar dan ovih nedelju dana, niti me jednom pitao kako se osjećam“. Potvrdom o smrti, dokumentom koji smo dobili u administriranju odlaska našeg roditelja, shvatila sam da je taj takav nikakvi ljekar u stvari načelnik odeljenja i da je takvim bijednim stavom ignorisanja pacijenta iskazivao svoj stav. A to je profil koji objedinjava sve loše što reprezentuje naš zdravstveni sistem, koji podjednako nema organizaciju da pomogne umirućim ljudima, koji zaslužuju zdravstvenu brigu, kao ni onim prošlogodišnjim zimskim bebama da upoznaju svoje roditelje i ne završe u paklu prljavih ruku zdravstvenih radnika.

Njegov čitavi radni profil živi u 5-8 sekundi vladanja tokom nečega što se u žargonu zove “jutarnja vizita“. Čitava ekipa mladih ljudi i još ponekog, sa sestrama, trčkara za ovim formalnim bosom i obilazi sobe, ne pacijente. Dovoljno je jednodnevno iskustvo u hodniku, pošto se porodicama ne dozvoljava da budu u sobi, da shvatite da pacijenti nisu ni objekat ni predmet vizita. Taj neuspješni pozorišni performans vizite koji bi realno trebalo da bude glavna dnevna edukativna konekcija sa pacijentima, nema nikakvu svrhu nego da se obiđu sobe i možda se ljutne na koju mladu sestru; ono da se malo podigne sujeta, strahovladajući ne zbog pacijenta ili unaprjeđenja struke, nego svjesno i izabrano šireći odsustvo stvarnog strukovnog autoriteta. Čak su takvi “lideri” dali moć glavnoj sestri, nekome ko bi trebao da je sistemski fokusiraniji od ljekara, koja ju je potvrđivala izdiranjem i brecanjem na petnaestogodišnjaka, koji se oporavljao nakon komplikovane operacije i trebao je stručnu pomoć tokom nesnošljivih bolova.

Ipak, nadu čuvaju i bude mladi ljudi, sestre, braća, ljekari. Odnosno, pozitivno je da naš zdravstveni sistem trenutno ono malo kvaliteta ostvaruje preko dobrih činjenja medicinskih sestara i medicinske braće, kao i mladih ljekara. Možda nisu imali ni od koga ni kući ni u profesiji da nauče o pravilnim vrijednostima, strukovnim i životnim, ali u sistemu zdravstvene usluge u Crnoj Gori, oni jednostavnim, običnim svakodnevnim posvećenim radom vraćaju nadu. I svako ko kaže da su mlade generacije izgubljene zbog alijenacije interneta, nisu u pravu. Dobri medicinski radnici moraju imati pravilan stepen profesionalne neutralnosti. Mi smo porodično to uvidjeli tih dana posljednje borbe našeg roditelja - medicinske sestre svih dobi, i u maloj i u velikoj bolnici, su i srce i krvotok sistema i porodice pomažu njima; ali, ni one ni porodice ne liječe pacijente. Zahvalni smo mladim ljekarima, koji su u diskretnoj pozadini profesionalno bili hrabri da nam pomognu da sačuvamo našeg oca od bijednih sujeta, jer imaju u sebi sačuvane Hipokratove stamenosti da pričaju sa porodicom. Zahvalni smo medicinskoj braći koji su simbolička uporišta kvalitetne usluge sistema, pa se opravdano zapitate kako su tako profesionalno jaki, kada rade za institucionalne bijednike pregolemih sujeta. Ali, njihova zajednička uloga je da podržavaju sistem, a ne da ga održavaju i razvijaju. Tu leži najveći problem našeg sistema, koji bi trebao da se bavi zdravljem. Oni koji treba da budu podrška su stidljivo ali ipak jasno posvećeni pacijentima; međutim, obavezujuće sistemski ćuteći znaju da su njihovi nadređeni, ljekari sa iskustvom i znanjem, odsutni, i od njih i od pacijenata.

Lično, ostavljeno nam je zavještanje. Nema imenovanja iako su u maloj bolnici željeli da nas oblate etiketiranjem tipa: “doveli su zapuštenog čovjeka u bolnicu, previše kasno“. Njihove porodice, i iz male i iz velike bolnice, vrijedne su našeg ljudskog poštovanja, onog poštovanja koje u strukovnom stavu iskusni ljekari nisu pružili našem ocu na tim njihovim krevetima, odeljenjima, klinikamma, u zidinama tih mrtvuljavih sujetnosti. Ali, u takvim izabranim odsustvima prema pacijentu bez izgovorene riječi rekli su sve o sebi i okamenjenom stavu prema sistemu u kojem rade, a koji bi trebali da unaprjeđuju, dok ga realno svjesnim lošim odlukama i ponašanjem ubijaju. Stoga, dok ne budemo imali ljekare sa iskustvom i znanjem koji stvarno žele da obezbijede sistemsku uslugu standardnog kvaliteta, nema nikoga i ničega ko/što ih može privoljeti poznaniju struke.

Ja ću u sebi nositi kajanje što sam našeg starog uvela u zvanični zdravstveni sistem Crne Gore, protiv njegove volje. Ni tad, pred smrt nije htio kod njih iako se borio do zadnjeg daha. Znao je ko su i što su. Naš roditelj je živio u kodu “ako moru pružiš jednom, vratiće ti desetostruko“. Nisu mu vratili ni jednostruko, a mnogi su mu dugovali i ostaće da duguju, odnosno da brane laž tobožnjeg obraza beskičmenosti “čojske i sojske Crne Gore”. Ostajem ponosna na našeg oca jer je znao sa kim ima posla. I zato je činio sve u posljednjim godinama života da se u mirnoći disciplinovane porodične kontrole u organizovanoj svakodnevici druži sa svojim đedovima u Sohou ili svojim voljenima na Durmitoru, odgovorno daleko od sujeta premnogo loših slabašnih maski zdravstvenog sistema ove zajednice.

Ili, kako bih se kao ekonomista izrazila - oportunitetni trošak da njegujete svojeg roditelja u kućnom okruženju je pametniji izbor od bilo kakve druge životne opcije iz našeg zdravstvenog sistema. Sa tim suočenjem moram da nastavim dalje...

( Mila Kasalica )