Kome smetaju kamere?

Pojedini podgorički mediji gladni senzacija preko kojih pokušavaju da izlude populus i u konačnici preuzmu poluge demokratski izabrane vlasti, ti mediji skloni crnilu i defetizmu objavili su juče da je Kotor, grad Uneskove kulturne baštine, pokriven mrežom kamera nepoznatog vlasnika.

Ti odvratni mediji javljaju kako su video-uređaji privatni, što je jeftin poziv da se lamentira nad nemoćnom državom. Da je kojim slučajem država postavila kamere, bila bi to prilika za medijski spin o totalitarnom režimu, ali pošto je riječ o privatnoj inicijativi, oni koji se nazivaju nezavisnim sada pitaju - čije su kamere, kako je moguće da policija ništa ne zna, pa još spekulišu da su kriminalci, trgovci drogom i kotorski pucači, odlučili nadzirati grad.

Umjesto da se kamere dočekaju kao potez brige za javni moral, umjesto da se triput vikne ura protiv uličnog prestupa, skitnica, narkofilije i svega što se preliva ulicama Kotora, umjesto da se hitro spakuje video-razglednica sa potpisom turističke organizacije, dešava se opet jedan zamorni skandal, još jedna ocvala storija o navodnoj ugroženosti ljudskih prava.

Kotor je, čoče, ugrožen jer se NN grupa sjetila da postavi video mrežu i režira sigurniju verziju stvarnosti, u kojoj si snimljen i onda kad pljuneš na trotoar. Da su novinari malo istraživali znali bi da je u Oksfordu pljuvanje na pločnik bilo jedan od argumenata za uvođenje video-nadzora, takozvanog CCTV, kao i da je Glazgov davno uveo set mjera protiv euforije, točenja alkohola i ludiranja na ulici, čemu su upravo kamere najveća brana.

Ali da se vratimo u Kotor. Kome smetaju kamere? Prvo što čovjek pomisli jeste da okulari smetaju onima koji imaju nešto da sakriju. Zašto bi meni kao čovjeku o svom poslu, kao jednom gospodinu od građanskog načina i morala, da ne kažem legalisti, smetalo da me neko snima dok ničim izazvan šetam ulicom i pridržavam se osnovnih regula ponašanja?

Pa ja sam idealan primjer za snimanje i poštenim životom koji vodim zapravo čikam kamere da me uštopaju, prate, ustave, kao neku vrstu studije dobrog slučaja. Siguran sam da većina građana Kotora razmišlja na ovaj način, jer žive svoje komotne živote, ukusno se oblače i baš ih briga ako neko ima korist od njihove markantne pojave dok šetaju slobodnim ulicama, briga ih što njihova djeca ulaze u kadar nekom tamo misterioznom čiki.

Zdrav pojedinac prođe pored tih kamera, dakako, pošalje im poljubac, i pomisli da je to vjerovatno IPA projekat snimanja kotorskih mačaka u cilju mapiranja njihovih higijenskih navika, o čemu će reformisana RTCG već snimiti opsežnu reportažu.

Tako razmišljaju zdravi ljudi. A kome zapravo smetaju kamere, nije teško zaključiti. Smetaju bolesnicima koji svoje bolesti kriju kako bi zagovarali pravo na privatnost i ina prava što se finansiraju iz masnih zapadnih fondova, dok avaj, na istom tom zapadu direktor FBI Dejms Komi priznaje kako ljepljivom trakom prekriva kamericu na laptopu!

Ako su kotorski video-nadzor stvarno postavili lokalni mafijaši, zar nije vrijeme za privatno-javno partnerstvo i da država oda priznanje ljudima koji su završili njen dio posla. Zašto birokratizovati slučaj dozvolama i papirčinama, kad je neko već postavio superioran oblik civilne zaštite o kakvom smo mogli samo maštati, toliko savršen da mu se ne može ući u trag.

Sve da su dotična gospoda kriminalci, ne mora da znači da nemaju dobre ideje; ako neko prodaje kokain ne znači da nema onaj prefinjeni osjećaj za urbanizovanje prostora novim tehnologijama koje dokazano proizvode „feel good“ efekat sigurnosti (vidi: Davies S. 1995. „Welcome home Big Brother, Wired, May: 58-62).

Ukoliko želiš da uživaš okružen tajanstvom kamera, treba samo da se prepustiš životu kao ulozi na filmu u kojem je sve moguće.

U tom filmu ulice grada nadgleda banda koja nema dozvolu za to, u filmu policija ne postoji, u filmu se ponekad mora zapucati, poneko i skonča na tom pločniku, kako bi građani imali osjećaj da gledaju bandu, a ne da banda nadgleda njih.

( Brano Mandić )