Samo ubica (dvije riječi)

Čezare Paveze piše u svom dnevniku: “25. mart/ Čovjek ne izvrši samoubistvo iz ljubavi, ili zbog neke žene. Čovjek izvrši samoubistvo zato što ga jedna ljubav, bilo koja ljubav, potpuno razotkrije u svoj njegovoj bijedi, pa uvidi da je obezoružan, da je niko i ništa.“

Nakon što sam pročitao naslov na portalu: “Pogledajte snimak policijske akcije“, satima sam mislio na te zvuke iz pozadine, dok snage specijalne policije likvidiraju čovjeka koji je ubio dvoje ljudi i naoružan se zatvorio u kuću. Svi su gladni tog snimka, i na njemu se ne vidi ono što bi svi željeli, a priželjkuju film, krv i patnju. Nešto poput direktnog prenosa, dobro izmontiran i brutalan. Mnogi su razočarani običnošću snimka ali dragocjeni su zvuci. Kao da je posrijedi utakmica, čuje se žamor i graja. Utakmica. Neko je zadovoljan zbog svega, što se konačno narod sjatio u to mjesto makar i zbog tragedije. Nešto se ipak dešava u Pljevljima. Akcija!

Ljudi uživaju u likvidaciji Bin Ladena, Sadama, u snimcima akcija terorista u Parizu, a evo sad i u snimcima iz Pljevalja. Dok specijalci pucaju u Pljevljima, u Podgorici Nik Vujičić govori o pravoj borbi, ne o borbi u kojoj se oduzimaju životi, već o borbi za život. I nije to razlika u gradovima, ima i Podgorica svojih aduta, za sad bljesnu automobili, ali zna da iznenadi.

Kad misle da su u bezizlaznoj situaciji labilni se lako dohvate ekstremizma, bilo kog tipa. Bez mogućnosti da računa na budućnost, čovjek je svjestan da nema mnogo da izgubi, osim života. Povući nekog sa sobom je vrhunska sebičnost i zlo. Pitanje je samo kad slijedi trenutak u kom je i život potpuno obezvrijeđen. Tad slijedi ili samoubistvo, gašenje ili ekstremizam. Čuvenje i dizanje buke. Odlazak sa pompom, kao neki vid samoubistva. Zamaskirani kukavičluk, lažno herojstvo.

U svom Dnevniku 1935 - 1950 (izdanje Lom 2015.) sjajni Čezare Paveze daje na uvid svoja svakodnevna razmišljanja. Briljantan um, iz dana u dan ređa misli povezane samo jednim motivom, samoubistvom. Tako 12. januara on piše: “U grčkoj tragediji nema zlih. U njima nema odgovornosti, utvrđuje se samo činjenica - kob.“ Paveze kao spoj između Balzaka i Dostojevskog ka Kamiju i Sartru. On je most.

Za pisca može biti bitan način samoubistva, jer je važan opis kao ritual, detalj je kod svih presudan. Da li je trostruko samoubistvo, rezanje vena koje uvijek asocira na razlivenost mastila ili pucanj dvocijevkom u usta pritiskajući nožnim palcem oroz, sve ima svoje, pa i skok sa zgrade može biti let, naročito ukoliko samoubica prethodno sebi viljuškom izbuši ruku i vene. Paveze misli, o sebi i o svijetu, promišlja i čini se da sve zna i da se sa tim jedva bori jer ne vidi ništa dobro. Zato je život završio tragično, stavljajući tačku na glavnu temu svog dnevnika. Njegova posljednja poruka je: “Opraštam svima i molim sve da mi oproste. U redu? Nemojte da dižete mnogo buke oko toga“.

E, to je ljudski, možda i herojski.

( Đuro Radosavović )