Tito, to smo svi mi

Tito, to smo bili svi mi . Preciznije, većina je bila Tito, jedan dio je glumio a oni malobrojni, nepokolebljivi, koji nisu bili Tito su uglavnom to skupo plaćali.

Tito je postao doživotni predsjednik jer je kod njega od strane naroda prepoznata jedna od najvažnijih božanskih atribucija, nepogrešivost. Ko bi dovodio onda u pitanje izbor njega takvog za predsjednika. Imao je dovoljno ljubavi za sve, brinuo je i čuvao sve nas da nam se što ne desi. Ta ljubav mu je naravno bila uzvraćena, pa je često, kao u filmu, bio voljen koliko i najuži članovi porodice.

Takav poredak niko nije dovodio u pitanje dok nisam, šokiran, čuo na ulici čovjeka koji se drznuo da to problematizuje izjavom :“ Volim Tita i partiju al' najviše p....“. Bio sam dijete i time još više prestravljen u ime autora izjave, poprilično pijanog i samim tim, za razliku od mene, relaksiranog od svake brige zbog eventualnih posledica. Čak sam očekivao da će iza ćoška odmah da se pojave čuvari javnog reda i morala.

Kao mlad sam išao, što na ekskurzije, što na studentske prakse ili turistička putovanja i prošpartao dobrim dijelom istočne Evrope. Nije mi bilo teško da shvatim da smo značajno bolje živjeli od prosječnog građanina na tom dijelu kontinenta. Pravi podvig je bio, ukoliko nisi sklon iživljavanju, potrošiti petsto ili ne daj Bože, više dolara za neki vremenski raspon od par nedjelja.

Ko bi se pod tim okolnostima a osobito u tim godinama, bavio time je li vođa diktator i je li postojećim poretkom ugrožen čitav spektar ljudskih prava i sloboda.

Neistomišljenicima i osviješćenima je bilo jasno da Tito nije baš samo fini gospodin koji puši tompus, nosi smiješnu kapicu za Novu Godinu i voli vesterne.

Divljenje prema najvećem sinu naših naroda se manifestovalo kroz gotovu svaku vrstu umjetnosti. Čak je izvoženo u zemlje trećeg svijeta. Istina je da su i ljudi sa naučnim i umjetničkim integritetom pravili kompromise sa samima sobom zarad udobnosti. Možda je njihova mjera kompromisa bila uzdržavanje od prevelike apologije.

Da je riječ o igraču velikog formata bilo je jasno samo na osnovu činjenice, da je, ne samo ostao živ, nego i najviše avanzovao među takvom bratijom, kao što je bila Kominterna, a vremenom, ova tvrdnja je postala aksiom.

Aksiomi se ne dokazuju, ali neka samo mali prilog prethodnoj tvrdnji budu dočeci u Kini i Koreji i sama Titova sahrana.

Lakše ti je kad shvatiš da nismo samo mi bili zavedeni.

U ozbiljnim diktaturama jačina“ ljubavi“ prema diktatoru je direktno proporcionalna njegovoj okrutnosti. Skoro da se može ustanoviti neka matematička korelacija između straha i takve ljubavi. Kod nas srećom, ni približno nije bilo tako, ali smo tad, nažalost, naučili da funkcionišemo sa binarnim istinama (Binarni sistem je, da podsjetimo, brojčani sistem u kojem se zapis sastoji samo od cifara 0 i 1) pa je sve ili crno ili bijelo, ili je noć ili dan ....ili si za ili protiv, ne postoji skoro ništa između.

Taman kad sam uspio da potisnem iz sjećanja prošlogodišnju epizodu sa izvjesnim građaninom iz Nikšića koji je pregnuo da se u stijeni naslika lik omiljenog političara, pojavio se „skojevac“ koji je izjavio, a da ne trepne, da je samo jedan Vođa i da nikad niko kao on više neće biti rođen. Mnogo jada.

Pretpostavljam da ovom jungeu niko nije objasnio da se do bilo kakvog uspjeha dolazi isključivo napornim radom. Vidio je, nažalost, da prečice funkcionišu. U binarnom zapisu, njemu bi, nema dileme, sigurno bila dodijeljena nula.

Sa FB stranice autora

( Darko Prelević )